Psiholozi ispituju kvalitetu mišljenja na različite načine. Jedan od načina je da se ispitaniku prezentiraju različiti predmeti i da se od njega traži da ih podijeli u grupe kako misli da treba. Ako su na slici jabuka, krumpir, nož i motika, ispitanici koji misle na nižoj razini (funkcijski) povezat će jabuku i nož, te krumpir i motiku. Oni koji misle na višoj, kvalitetnijoj, razini (u kategorijama) povezat će jabuku i krumpir, te nož i motiku.
Kada su ispitivali pripadnike plemena Kpelle u Africi, pripadnici plemena su predmete povezivali na nižoj razini mišljenja, dakle prema funkciji. Umjesto da zaključe kako su pripadnici dotičnog plemena „glupi“ istraživači su s njima porazgovarali i pitali ih zašto na taj način povezuju predmete. „Pa tako bi napravio svaki pametan čovjek“ glasio je odgovor. „A kako bi predmete povezala budala?“ zanimalo je istraživače. Na njihovo iznenađenje pripadnici plemena rekli su da bi budala predmete povezala na način za koji na Zapadu drže da predstavlja višu razinu razmišljanja.
Kada su ispitivali pripadnike plemena Kpelle u Africi, pripadnici plemena su predmete povezivali na nižoj razini mišljenja, dakle prema funkciji. Umjesto da zaključe kako su pripadnici dotičnog plemena „glupi“ istraživači su s njima porazgovarali i pitali ih zašto na taj način povezuju predmete. „Pa tako bi napravio svaki pametan čovjek“ glasio je odgovor. „A kako bi predmete povezala budala?“ zanimalo je istraživače. Na njihovo iznenađenje pripadnici plemena rekli su da bi budala predmete povezala na način za koji na Zapadu drže da predstavlja višu razinu razmišljanja.
Pozitivna slika o sebi
Tri starca, tri dobra prijatelja, stadoše razgovarati o radostima mladosti i teretu starosti.
„Ah“, zavapi jedan, „ruke i noge me više ne služe. Nekad sam trčao poput jelena, sad jedva hodam i to s noge na nogu.“ – „Imaš pravo“, reče drugi „I ja osjećam kako je moja snaga presušila kao voda u pustinji. Vrijeme nas je pregazilo.“ Treći, u jedva nešto malo boljem stanju dometne: „Dragi prijatelji, uopće vas ne razumijem. To o čemu vi pričate ja kod sebe uopće ne primjećujem. Snažan sam isto kao i prije četrdeset godina.“ Ne povjerovaše mu prijatelji, a on razjari: „Točno je što vam govorim! Baš sam se jučer u to uvjerio! U sobi mi oduvijek stoji jedna hrastova škrinja. Prije četrdeset godina pokušao sam ju jednom pomaknuti, ali – nećete mi vjerovati – nisam uspio. Jučer mi je palo na um da ponovno pokušam. Upro sam svom snagom i – nije mi uspjelo. A to dokazuje da sam jak baš kao i prije četrdeset godina!“
„Ah“, zavapi jedan, „ruke i noge me više ne služe. Nekad sam trčao poput jelena, sad jedva hodam i to s noge na nogu.“ – „Imaš pravo“, reče drugi „I ja osjećam kako je moja snaga presušila kao voda u pustinji. Vrijeme nas je pregazilo.“ Treći, u jedva nešto malo boljem stanju dometne: „Dragi prijatelji, uopće vas ne razumijem. To o čemu vi pričate ja kod sebe uopće ne primjećujem. Snažan sam isto kao i prije četrdeset godina.“ Ne povjerovaše mu prijatelji, a on razjari: „Točno je što vam govorim! Baš sam se jučer u to uvjerio! U sobi mi oduvijek stoji jedna hrastova škrinja. Prije četrdeset godina pokušao sam ju jednom pomaknuti, ali – nećete mi vjerovati – nisam uspio. Jučer mi je palo na um da ponovno pokušam. Upro sam svom snagom i – nije mi uspjelo. A to dokazuje da sam jak baš kao i prije četrdeset godina!“
Poljubac
Četvero stranaca putovalo je vlakom u istom kupeu: dvije žene nasuprot dvojice muškaraca.
Jedna je žena vrlo bogata i otmjena 70godišnja lady sa skupim nakitom i najfinijim krznom. Do nje sjedi prekrasna mlada žena, 19-godišnjakinja koja kao da je upravo sišla s naslovnice modnog magazina. Nasuprot starijoj dami je ozbiljan muškarac, srednjih četrdesetih, odlikovan časnik, a uz njega mladić – vojnik na putu kući.
Putujući tako zajedno, pričali su i čavrljali o svakodnevnim, običnim, stvarima sve dok nisu ušli u neosvijetljen tunel. Neko su vrijeme sjedili u potpunom mraku i tišini. Iznenada, tišinu prekine zvučni poljubac, a potom i još zvučniji – šamar.
U tišini koja je nakon toga ponovno slijedila, svatko je od njih mirno sjedio – sam sa svojim mislima.
Starija je gospođa mislila: Baš divno što čak i u ovakvim liberalnim vremenima još uvijek postoje djevojke koje drže do svog poštenja i ugleda.
Mlada je žena, sva u čudu mislila: Pa zašto bi bilo koji normalan muškarac radije poljubio ovog fosila nego mene?
Časnik je pak, trljajući svoj bolni obraz, ljutito razmišljao o tome kako ijedna žena uopće može pomisliti da bi čovjek njegova statusa mogao pasti tako nisko da bi po mraku lovio njezine poljupce.
A vojnik je, smijuljeći se od uha do uha, mislio: Pa kakav je to ludi svijet u kojem vojnik može poljubiti svoju ruku i onda njome tresnut časnika i izvući se bez posljedica?
Jedna je žena vrlo bogata i otmjena 70godišnja lady sa skupim nakitom i najfinijim krznom. Do nje sjedi prekrasna mlada žena, 19-godišnjakinja koja kao da je upravo sišla s naslovnice modnog magazina. Nasuprot starijoj dami je ozbiljan muškarac, srednjih četrdesetih, odlikovan časnik, a uz njega mladić – vojnik na putu kući.
Putujući tako zajedno, pričali su i čavrljali o svakodnevnim, običnim, stvarima sve dok nisu ušli u neosvijetljen tunel. Neko su vrijeme sjedili u potpunom mraku i tišini. Iznenada, tišinu prekine zvučni poljubac, a potom i još zvučniji – šamar.
U tišini koja je nakon toga ponovno slijedila, svatko je od njih mirno sjedio – sam sa svojim mislima.
Starija je gospođa mislila: Baš divno što čak i u ovakvim liberalnim vremenima još uvijek postoje djevojke koje drže do svog poštenja i ugleda.
Mlada je žena, sva u čudu mislila: Pa zašto bi bilo koji normalan muškarac radije poljubio ovog fosila nego mene?
Časnik je pak, trljajući svoj bolni obraz, ljutito razmišljao o tome kako ijedna žena uopće može pomisliti da bi čovjek njegova statusa mogao pasti tako nisko da bi po mraku lovio njezine poljupce.
A vojnik je, smijuljeći se od uha do uha, mislio: Pa kakav je to ludi svijet u kojem vojnik može poljubiti svoju ruku i onda njome tresnut časnika i izvući se bez posljedica?
Pa nije to ništa!
U jednoj TV emisiji razgovarali su s ljudima koji su se u različitim opasnim situacijama ponijeli izuzetno hrabro. I danas se sjećam jednog mladog čovjeka koji je iz nabujale rijeke, riskirajući vlastiti život, spasio malog dječaka. Kada ga je novinar upitao da kaže nešto o tomu, sramežljivo je izjavio: „Pa nije to ništa. Svatko bi na mom mjestu tako postupio“.
Izjava je bila u potpunosti suprotna stvarnosti. Naime, na obali je u to vrijeme bilo preko 30 ljudi i nitko od njih nije pokušao spasiti dječaka!
Izjava je bila u potpunosti suprotna stvarnosti. Naime, na obali je u to vrijeme bilo preko 30 ljudi i nitko od njih nije pokušao spasiti dječaka!
Opet sastanak!
Teško je nabrojati kakvih sve tipova ima na sastancima. Evo samo nekih najčešćih:
- svadljivac – svima replicira i oponira, prigovara, lako prelazi u osobne napade;
- diskutant profesionalac – voli sebe čuti kad govori, govori dugo, pod parolom demokratičnosti i slobode govora brani svoje pravo da diskutira bilo kada, bilo kako i o bilo čemu;
- gnjavator – priča nadugo i naširoko, ponavlja ono što su drugi već rekli – manje ili više novim riječima, udaljuje se od teme i stalno „nadopunjuje“;
- zanovijetalo – vraća se na neke, po njegovu mišljenju sporne detalje već razriješenih i jasnih stvari;
- negativac – pobija doprinos ostalih sudionika diskusije, ne pridaje značaj zajedničkom radu, ni sa čim se ne slaže;
- plašljivko – nema samopouzdanja, iako često ima mnogo znanja, zatvoren u sebe, rijetko govori, uvijek je u strahu da se nekom ne zamjeri;
- uobraženko – sjedi uvijek u prvom redu, namjerno zakašnjava da ga svi vide, „mudro“ promatra, malo javno govori, ali kritizira sa susjedima;
- zadirkivalo – stalno postavlja pitanja predsjedavajućem ne bi li ga doveo na tanak led;
- čovjek s galerije – uglavnom šuti, manje ili više nezainteresirano promatra što se zbiva na sastanku; aktivira se nakon sastanka, u raznim interpretacijama diskusija i u ogovaranjima;
- konstruktivac – dobro surađuje kao diskutant, poštuje sve sudionike diskusije, ne iznosi pogreške ako ne zna kako se mogu ispraviti. Nažalost, na većini sastanaka njih je najmanje.
Ljubavna veza s mozgom
Prava je sreća da Marian Cleeves Diamond nije prihvatila očev savjet. Njezin otac, britanski liječnik Montague Cleeves doselio se u Los Angeles 1920. godine s namjerom da osnuje obitelj i da se bavi medicinom. Kada je njegovo šesto i najmlađe dijete, Marion, dostigla dob kada treba odabrati budući poziv, savjetovao joj je da bude „prava žena“, da postane kućanica. No Marion je poslušala svoje instinkte pa se, iako majka četvero djece, posvetila znanstvenom radu. Kao kandidat za doktora znanosti pedesetih godina bila je primljena vrlo hladno i s podcjenjivanjem, ali joj je njezina izuzetna energija pomogla da to podnese. Ista energija dovela je do toga da je postala prvom ženom prodekanom na Fakultetu umjetnosti i znanosti na kalifornijskom sveučilištu u Berkleyu, napisala preko 100 znanstvenih radova iz područja neuroanatomije, predavala tisućama studenata i za svoj rad dobila mnoge nagrade i priznanja. Da je mišljenje njenog oca prevladalo, moderna znanost ostala bi prikraćena za mnoga značajna otkrića o funkcioniranju mozga.
U svom najpoznatijem istraživanju, Marion je zajedno s timom kolega došla do dramatična otkrića koje je bilo u suprotnosti sa dotadašnjim shvaćanjem mozga kod sisavaca. Otkrili su da, ako mlada štakora stavimo u okolinu gdje postoje igračke i drugi mladi štakori, već nakon nekoliko dana njegova moždana kora postaje debljom. Nešto kasnije pokazali su da to vrijedi i za odrasle štakore. Marion to naziva „plastičnošću“ korteksa i izvlači jasan zaključak: koristite mozak ili ćete ostati bez njega.
Iako je otac bio protiv toga, njezina „ljubavna veza s mozgom“ započela je već onda kada ga je Marion kao dijete, prateći oca po bolnici, imala priliku vidjeti izložena na stolu
Prava je sreća da Marian Cleeves Diamond nije prihvatila očev savjet. Njezin otac, britanski liječnik Montague Cleeves doselio se u Los Angeles 1920. godine s namjerom da osnuje obitelj i da se bavi medicinom. Kada je njegovo šesto i najmlađe dijete, Marion, dostigla dob kada treba odabrati budući poziv, savjetovao joj je da bude „prava žena“, da postane kućanica. No Marion je poslušala svoje instinkte pa se, iako majka četvero djece, posvetila znanstvenom radu. Kao kandidat za doktora znanosti pedesetih godina bila je primljena vrlo hladno i s podcjenjivanjem, ali joj je njezina izuzetna energija pomogla da to podnese. Ista energija dovela je do toga da je postala prvom ženom prodekanom na Fakultetu umjetnosti i znanosti na kalifornijskom sveučilištu u Berkleyu, napisala preko 100 znanstvenih radova iz područja neuroanatomije, predavala tisućama studenata i za svoj rad dobila mnoge nagrade i priznanja. Da je mišljenje njenog oca prevladalo, moderna znanost ostala bi prikraćena za mnoga značajna otkrića o funkcioniranju mozga.
U svom najpoznatijem istraživanju, Marion je zajedno s timom kolega došla do dramatična otkrića koje je bilo u suprotnosti sa dotadašnjim shvaćanjem mozga kod sisavaca. Otkrili su da, ako mlada štakora stavimo u okolinu gdje postoje igračke i drugi mladi štakori, već nakon nekoliko dana njegova moždana kora postaje debljom. Nešto kasnije pokazali su da to vrijedi i za odrasle štakore. Marion to naziva „plastičnošću“ korteksa i izvlači jasan zaključak: koristite mozak ili ćete ostati bez njega.
Iako je otac bio protiv toga, njezina „ljubavna veza s mozgom“ započela je već onda kada ga je Marion kao dijete, prateći oca po bolnici, imala priliku vidjeti izložena na stolu
Ona: Alice Walker
Ljeto 1966. godine provodila je Alice WAlker u borbi protiv rasizma u američkoj državi Mississippi. Upravo je bila dobila svoju prvu stipendiju kao pisac i mogla ispuniti svoj slavni san – preseliti se u Senegal u Africi. No umjesto toga posvetila je svo svoje vrijeme i energiju pokretu za ljudska prava. Alice je na svojoj koži osjetila svu brutalnost siromaštva i rasizma.
Rođena 1944. godine, bila je osmo dijete u obitelji koja je zarađivala svega 300 dolara godišnje. U osmoj godini brat ju je nesretnim slučajem pogodio metkom u lijevo oko. Kad su ju tjedan dana kasnije roditelji odveli u bolnicu (nisu imali automobila), bila je slijepa na to oko, a počeo se stvarati i vrlo ružan ožiljak. Iako je, očito, mnogo stvari bilo protiv nje, uspjela je postati esejist, pjesnik, pisac romana i kratkih priča. Kao i mnogi likovi u njezinim pričama prevladala je bol i gnjev i slavila ljudski duh. Sama kaže kako piše o ljudima „koji uspijevaju, koji ni iz čega stvaraju pobjedu“.
Alice Walker dobila je Pulitzerovu nagradu za knjigu „Boja purpura“ prema kojoj je snimljen istoimeni film.
Rođena 1944. godine, bila je osmo dijete u obitelji koja je zarađivala svega 300 dolara godišnje. U osmoj godini brat ju je nesretnim slučajem pogodio metkom u lijevo oko. Kad su ju tjedan dana kasnije roditelji odveli u bolnicu (nisu imali automobila), bila je slijepa na to oko, a počeo se stvarati i vrlo ružan ožiljak. Iako je, očito, mnogo stvari bilo protiv nje, uspjela je postati esejist, pjesnik, pisac romana i kratkih priča. Kao i mnogi likovi u njezinim pričama prevladala je bol i gnjev i slavila ljudski duh. Sama kaže kako piše o ljudima „koji uspijevaju, koji ni iz čega stvaraju pobjedu“.
Alice Walker dobila je Pulitzerovu nagradu za knjigu „Boja purpura“ prema kojoj je snimljen istoimeni film.
bglavac
edin.kecanovic
