PRIČA O PROSTOM SELJAKU

Jedan stari poljoprivrednik iz brda se nekoliko kilometara probija po dubokom snijegu do lokalne i veoma udaljene kapelice da bi prisustvovao nedjeljnoj službi. Sem njega, nikoga nema, sem sveštenika.

“Nisam siguran da ima smisla nastavljati sa službnom – možda bi bilo bolje da se se vratimo u svoje tople domove i popijemo nešto toplo?, upita sveštenik, prizivajući istu reakciju od svoje publike sastavljene od jednog čovjeka.

“Znate kako, ja sam samo jedan običan poljoprivrenik,” reče starac, “Ali kada idem da nahranim svoje stado u brdima, i kad se pojavi samo jedna životinja, sigurno je ne pustim da gladuje.”

I tako sveštenik, pomalo posramljen, nastavi sa službom – sve po pravilima, pjevajući i čitajući iz svete knjige, koja potraja dobra dva sata – i okonča je ponosno primijetivši da bez obzira koliko je beznačajna potreba, naša dužnost time nije umanjena. I tako se zahvali starcu na lekciji koju je naučio od njega.

“Da li je ovo bilo u redu?”, upita sveštenik kad su krenuli kući.

“Znate kako, ja sam samo jedan običan poljoprivrenik,” reče starac, “Ali kada idem da nahranim svoje stado u brdima, i kad se pojavi samo jedna životinja, sigurno je neću natjerati da pojede sve što sam donio za cijelo stado.”