59. POVRATNI GLAGOL

 

        Išla jedna duša, bosonoga, još nesigurna u kakvu je tijelu i na kojoj planeti. Još nesigurna treba li takvo nešto i saznati. Išla jedna duša  strepeći malo od zaborava, malo od sjećanja. Išla jedna duša, naga magla, ne pitajući za drugu odjeću - svilenu, dronjavu, mušku, žensku, dlakavu, sluzavu.

        Iz zemlje su rasli glasovi do uha, a na tjemenu tišina. Prometala se koplja i lire, preslice i srpovi. Ali duša je i dalje išla, nesigurna što treba uzeti ili ne uzeti, kuda ići, ili gdje ostati. Zagazila je u kamen, u vatru, u more.

        “Ne znam tko je more, i što je vatra, jer ne znam tko je ta što ne zna”, mrmorilo je iz nje u more, u kamen, u drvo, u vatru.

Vatra to dobaci zraku, zrak time preplavi prostor, prostor to proslijedi vremenu. I dušina pjesmica pođe kao jeka širom i daljom svijeta. Čula ju je i zemlja, njom se natopila, odaslala duši do ušiju. Uze svoje riječi iz zemlje duša, i reče:

        “Oh, ja sam dakle povratni glagol – ja sam sve ovo što me čuje, i što ja čujem; ja sam sve ovo što saznajem, i što mene saznaje”.

        Zasine tako od toga otkrića, da su se školjke počele pred njom otvarati i nuditi joj svoje bisere. Duša uzimaše biser za biserom i stavljaše svaki u uho, a onda joj jedan po jedan ispadahu iz usta, i trag se sedefni  za njom i preplavno gubio i poplavno nalazio.

 

 

NITKO NE ZNA ZNAČENJE, DOK GA NE ZAPJEVA.

 

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)