Evo me,u pustinji sam opet..Po tko zna koji put pokušavajući moju borbu završiti,i svoje srce u srce Očevo pretočiti..Bijah ratnik,prođoh sve i svašta,ne pokazujući nikome svoje najjače oružje,koje mnogi smatraše čistom izmišljotinom uma..Neki to nazivaju ljubav, ali ja znam da je to mnogo više..I kažu da je treba staviti na marginu svega, jer život je važniji od nje..koji život? Koji od života kroz koje sam koračao? Ti isti ljudi koji su me jednom raspeli,pričali su mi o toj ljubavi,da bi na kraju život u njima porazio vječnost..Onaj trenutni okus užitka prožet strahom..Ja sam Majstor života, a opet sam ga dao da bi shvatili da je ljubav važnija od svega..Jer ona ne prolazi..A ljudski život prolazi..I puni se prazninom ako besmrtne ljubavi nema..Jučer mi priđe, blizu kruga moga, jedan dječačić,i tako mi se učinio umoran i gladan ljubavi..Pružih mu ruku, no,  pretvori se u splet  malenih spodoba,prepunih cerekavog osmijeha ..A ja nisam gledao njih..Nego onog dječačića koji se u tom spletu jedini nije smijao..On je PLAKAO..Nije mogao izaći iz sebe, jer nije vjerovao da ljubav uopće više postoji..Spodobe se pretvoriše u zmije i pokušaše zagušiti dječje srce.. Prvi puta iz kruga izađoh..

I pretvorih se u zmiju kristalnu..Obavih čistoćom i svjetlom sve demone i zmijice koje su plazeći bježale od svjetla moga..I zagrlih ono što je moje,čistog dječaka,koji je drhtao u mom naručju..Nikad kristal-zmiju vidio nije..I neće više..Ja se u svoj krug vraćam, a njega slobodnog ostavljam..

Neka se nebo pokloni njegovoj duši koja konačno diše vjerom u ljubav..