42. POSAO DIVNOGA STRANCA

 

        Divni Stranac zaogrnuo se perjem djetlića, i stao kucati po tvrdomu deblu.

        “Čemu se nadaš“? upita ga jedna podrugljiva kriještalica.

        “Ničemu, samo radim svoj posao”, odgovorio je djetlić.

        Onda se Divni odjenuo u krzno dabra, i stao graditi branu na rječici.

        “Ja mogu narasti do poplavne vode”, reče mu ona. “Otplavit ću u tren oka tvoju majstoriju. Zašto se mučiš, gradeći tu krhku branu”?

        “Ne mučim se”, odgovori dabar. “Samo radim svoj posao”.

        Onda se Divni Stranac zaogrnuo tijelom čovjeka, i krenuo zemljom spravljajući za bolesne umom i tijelom svakojake ljekovite napitke - napitke od trava, od riječi, i dodira.

        “Ionako moramo svi umrijeti”, reče mu neki pametan čovjek. “Zašto se naprežeš produljiti nekomu život za nekoliko dana ili mjeseci? Kakav je to cilj - puka odgoda”?

        “U prvomu se redu ne naprežem, već radim svoj posao. A moj je cilj trenutak”.

        “Trenutak”?

        “Trenutak kada više neće biti posla za Mene”.

 

 

        A SVI ŽUDE ZA STOLJEĆIMA...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)