Bibi se opet miri sa situacijom. Namignem Kreši, zahvalim se susretljivoj dami i krenem prema naprijed ka sjedalu, broju koji je stajao na mojoj rezervaciji.
U trenu mi postade jasno što je značilo ono "neizvedivo". Stojim, gledam i ne vjerujem onome što vidim. Mjesto gdje bi trebale biti moje noge ako bi i uspjela sjesti, popunjeno je torbama i prepunim plastičnim vrećicama. Sjedalo do prozora plus dvije trećine rezerviranog-za-Bibi sjedala popunjava mlada  žena, velikog volumena, izvanredno ogromnih dimenzija, u širinu.
Očigledno je da jedno standardno sjedalo, u jednom standardnom autobusu nije konstruirano u skladu sa uvidom u postojanje prekodimenzionalnih ljudskih tijela. Ili se takvi ne trebaju voziti u busu? Ili trebaju platiti kartu za dvije osobe iako putuju sami? Ili...?
Kondukter koji je ujedno i jedan od vozača krenu prema Bibi: "Mala, šta stojiš, de sidi lipo na svoje misto i nemoj mi i ti sad dizat tlak..." Kad se približio postade mu jasno zašto ne sjedim kao svi ostali putnici. A nesretna žena se komeša i bez uspjeha pokušava sabiti svo svoje tijelo u prostor koji se odnosi na njeno sjedalo. Vozač psuje: "E, đava te lipi odnija...šta nisi kupila duplu kartu kad nemereš stat u jedno sidalo! Di će mala sad sidit, de ti meni reci..."
Ajme, mislim, kad bi meni tako govorio, uh. Istog momenta bi napustila bus, odustala bi od putovanja, u zemlju bi propala. Ne bi se Bibi vozila s njim.
I neugodno mi i sram me zbog vozača i načina na koji se odnosi prema njoj. Istovremeno se stvorilo i suosjećanje prema toj jadnoj ženi i sva ganuta donosim odluku: "Ne brinite, mogu ja ovako nekako..."
"Sjednem" s nogama okrenutim prema prolazu pri tome se ispričavajući suputnici jer sam joj okrenula leđa.
Kad u to, zove me drugi vozač: "Curo, ajde amo, evo ti naprid jedno misto slobodno."
Sjetim se one ljubazne gospođe, pošaljem je naprijed, a ja se smjestim kraj Kreše. I opet sve super.

Na odmorištu ispred nekog restorana, veseli Krešo podigne me uvis i malo me zavrti. "Lagana si ko perce. Koliko imaš kila, pedeset?"
Smijem se: "Nisam ja lagana, nego si ti jak i imam pedeset i pet kila."
A iza nas dopire od nekud poznat glas ipak neostvarene do-mene-sjedilice na ovom putovanju: "Mlada dama ima pedeset i pet kila, a pedeset kila zla je u njoj."

Krešo i Bibi su neozbiljni i smiju se.
Samo se smiju...