65. ON I NJEGOVA IMENA

 

        “Ne spominji nijedno Moje ime”, reče Divni Svojoj glasnici. “Spominji Me svojim ponašanjem. Dobrota, srdačnost, poštenje, spokoj, radost, ljubav... to je Moje pravo ime”.

        “Ali... Oni Te ljudi tamo znaju kao Ramu... Ovi ovdje kao Isusa... Opet ovi, kao Sathyu... Zar je grijeh govoriti neko od Tvojih ljudskih imena”?

        “Nije grijeh, ali nije potrebno”, ljubazno će Divni. “Govori o onomu što jesam. Jer zaratit će radi imena i lika. Eto, i ti sama jedno od ova tri imena voliš više nego druga dva”.

Kao da je ulovljena u nekoj skrovitoj, nepristojnoj kretnji, ona obori glavu i ušuti, postiđena.

“Kad ti sva imena budu jednako draga... onda smiješ reći da si nekoć najviše voljela Sathyu”, reče Divni, lelujajući sad u narančastoj haljini Sathye. Ona se istoga časa nađe pod svodovima goleme dvorane, u košnici duša, koje su zlatno zujale Njegovim imenom. On joj priđe i stane pred nju.

“Jedva čekam dan kad ćeš bez zazora smjeti reći da si najviše voljela Sathyu...” ponovi Sathya. “Da, jedva čekam taj dan”.

“Oh, Sathya, i ja jedva čekam da to mogu bez zazora reći... Reći kako sam Te najviše voljela baš ovakvoga, kakav si sada, u ovomu trenutku”, prošapće glasnica i zamre u svojemu šaptu, i ushićena poželi da trenutak nikada ne prođe.

“Što ću, ni Meni nije lako”, uzdahne Divni dahom Trojice.

       

 

        A tek nama kako je...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)