96. ODBJEGLO SJEĆANJE

 

        “Toliko mi je toga rekao, a ja sam sve zaboravila...” prutuži jedna duša, koja je voljela sebe ne voljeti.

        “Ja sam zapamtio”, javi se lakat. “Kad dođe vrijeme, izbljunut ću zapamćeno, ne boj se”.

        “I ja sam zapamtila”, pridoda peta. “I ja ću guknuti kad dođe vrijeme”.

        “I ja sam”, lanu sedmo rebro. “I ja ću...”

        “I ja, i ja, i ja”, pribrojiše im se nokti.

        “I mi”, zapjevaše vlasi kovrčavim mnogoglasjem.

        “A tek miii”, zašaptaše trepavice i druge dlačice.

        A koljena, u ritmu dvopjeva: “Bogme, i mi, i mi”.

        Zapešća, gležnjevi, golijeni, stegna, slabine, struk, ramena, vratni kralješci... svi su tvrdili da su nešto od Njegova nauka razumjeli, i u sebe pohranili, kako bi u pravi čas s istim grunuli na usta.

        “Ne boj se”, govarahu duši tješiteljski, pokroviteljski. “Mi pamtimo za tebe”.

        A ona, duša koja je voljela sebe ne voljeti, zaleleče sumračnim altom:

        “Kuku meni i prekuku, gdje mi se pamćenje razmililo po tijelu... Jao i prejao, gdje sluškinja umije što ne umije gospodarica...”

        I to je bio dodatni razlog samo-prezira.

U cijelomu tom nesporazumu središnji je nesporazum bilo dušino neshvaćanje da su joj sjećanje, vidik, i jasnoća spoznaje pobjegli od neljubavi, kojom je sebe pustošila. Pobjegli put juga, među stidne dlačice.

 

 

        Važno je da će tijelo ipak učiniti svoje, to jest, njezino...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)