Kako ja doživljava duhovnost?

 Zatvorenih očiju, potopljeno u njoj izranja i obavija je poput najfinije svile.

 Iz cvijeta života uvijek otrgnem jednu laticu i bacim je prema zlatnoj zori, mnogi ljudi otkidaju te latice života bacajući ih prema crnoj pučini samoljublja, srebroljublja, sebeljublja, sveljublja, mnogi ljudi kao bezglave kreature gomilaju svoj životni prostor masom materijalnog bogatstva, zaboravljajući pri tome, da se bez srca ne može živjeti, da se bez osjećaja Ljubavi i Života ne može disati i ta čudna pohlepa oduzima im komad po komad srca, lomi ga na tisuću komadića i baca u beskraj Svemira otkud ne dolazi odgovor.

 

Samo tišina, nijema svečana tišina, a kad iz srca izroni čarobna nit, miris ružinog cvijeta kad se prolije prema meni osjećam, da je moja duša uspostavila onaj fini balans između punog Mjeseca i moje unutarnje duhovne vatre. Tad zatvaram oči, puštam toj karavani, da me odnese u zelenu pustinju Života i kad se Zemlja pokoleba, kad se srce smiri – unutrašnjost živi.

Ključ se nalazi u Ljubavi, jer se ona uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti i tako dolaze razni ljudi, traže se u daljinama, hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još, ali ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu nema ništa.

Odavno sam shvatila, da je to nasljeđe određeno naraštaju koje se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, odavno sam shvatila da mir dolazi iz mene, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora, odavno sam shvatila, da ono što leži u meni čeka samo pravi trenutak, da povede moj život onim smjerom za koji sam rođena.

 

 

Tražila sam se godinama, a pronalazim se u sekundama, to su trenuci kad sastavljam kaleidoskop Života i srce mi zabljesne u vatri spoznaje, prepoznajem iskreno lice, čisto srce, blistavu dušu.

 Ljudi otkrivaju svoja unutarnja lica pokazujući mi te nagrđene konture, pokazujući mi laž umjesto istine, dajući mi zmiju podmuklosti i laži, umjesto mlade ptice Ljubavi i tako mi život prolazi...polako.

 Evo... i novo proljeće dolazi, a ja u sebi slažem svoje vrijeme, zavirujem u svoje malo srce i puštam Bogu, da me vodi meni namijenjenim putem, u tišini same sebe, a to je najteži put, prepreka ima puno koje sami postavljamo, a možda ih nismo ni svjesni da ih postavljamo ... možda je to negiranje situacije, negiranje osjećaja, negiranje negiranja ... najbolje je krenuti iz početka…

 ….a sve je počelo na Nebu,

da bi se prelijevalo na planet Zemlju

ISBN broj od NSK RH 978-953-354-290-4

http://www.digitalne-knjige.com/varga19.php