80. NITKO NE PITA CVIJEĆE

 

        U višekatnici, u stanu broj sedamnaest, jedna je žena uzgajala cvijeće brižno i strastveno, kao da u životu nema nikakvih drugih briga i strasti. A imala je.

        Tijekom zime, cvijeće je unosila u hodnik, kojim su prolazili svi, koji su stanovali iznad nje. Naravno, i njihovi gosti. Voljeno je cvijeće gotovo redovito bivalo kradeno, ne zna se od koga.

        “Svakako se radi o ženi”, razmišljala je žena. “Kakva sramota”.

Ali budući se iznad nje dizalo još šesnaest stanarskih vrata, sa šesnaest mogućih posjetitelja, kradljivica se nije mogla svesti na broj manji od trideset i dva. A broj trideset i dva bio je nepodoban za početak istrage.

       

        Žena iz stana broj dvadeset i jedan, koja je krala cvijeće, mislila je da ga zapravo ne krade, već da ga prenosi u svoj prostor, gdje će se ono lijepo udomiti, razmožiti, i razdragati. Mislila je da se radi o prirodnoj posudbi nečega, što je svima jednako prirodno ponuđeno. Kao kad bi netko svojatao miris ili pelud toga istoga cvijeća.

        Svatko je, dakle, imao svoje razloge i tumačenja.

Jedino se nitko nije sjetio pitati cvijeće. Jer ono je moglo osjećati veću privrženost, to jest, odbojnost, prema vlasnici, ili, uvjetno rečeno, kradljivici, ili prema nekoj trećoj, koja je s drugom, tko zna, dijelila posao.  

         

       

        Na jeziku cvijeća, stvari se možda vide drukčijima...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)