I desilo se,već na početku prošle godine.Iz mog života izašla je osoba za koju sam mislila da mi je uporište, oaza povjerenja i sigurnosti u životu.Prolazili su mjeseci nevjerice, tuge, razočaranja i bijesa.Sama sebe sam preispitivala, sama sebi predbacivala da li možda ipak postoji razlog zbog takvog ponašanja, ali se nisam mogla uvjeriti.

Vrijeme je sve više prolazilo, a ja sam se sve više uvjeravala da to nije bilo slučajno, jer novi podaci su govorili da ništa nije bilo slučajno.A ta, do jučer meni, uz mog muža, najveća uzdanica u životu nije smogla ni hrabrosti ni volje da se susretne sa mnom. Znala je da sve znam, i nije se bila spremna suočiti sa tim. Telefonski pozivi su se prorijedili i na kraju potpuno utihnuli...

Zatvorila sam ladicu desetogodišnjeg prijateljstva, barem sam ja taj odnos tako shvaćala...

Ja sam svoje odžalovala, došla k sebi, ali se i promjenila!!! I dalje se smijem i dalje se družim, ali to više nije onako spontano kao prije...

Mnogi ni ne primjećuju promjenu, jer postajem sve sličnija njima, a sve manje samoj sebi...

Mogu reći da je to dosta praktično, ali i prazno.Teže me je povrijediti, ali neki dragi ljudi ostat će „zakinuti“ za onaj dio mene koji ja više ne želim pokazati i dati, ili mi se to sad samo tako čini.

Očito ću u drugoj polovici tražiti ravnotežu da se ne zamjerim samoj sebi, jer za druge baš i nisam više tako bezuvjetno suosjećajna kao prije. U glavi mi i dalje odzvanja rečenica koju nikad nisam voljela, a nekako kao da se na meni obistinila: „Danas ne možeš nikome vjerovati!“