MJESEČINSKA GOZBA

 

     Za stolom od oblaka pilo se vino mjesečine.

        “Samo onaj, tko svoj usud stvara, može svoj usud i rastvoriti,” reče jedan, sijede brade i uzvijenih obrva.

        “Samo onaj, tko je samoga usudnika stvorio, može njegov usud rastvoriti,” reče drugi, jantarnih očiju, kao u tigra.

        “Samo onaj tko je to razumio, može poništiti kao da uskršnjava, uskrsnuti kao da poništava,” reče treći, sav od smaragdnih kapi, koje su stalno bubrile i nekud se prelijevale.

        Bešuman kao rosa, naišao je Divni Stranac. Oni Ga prepoznadoše, ustadoše, čelo stola Mu ponudiše. On prihvati, sjedne. Gledali su Ga. Očekivali su od Njega zaključnu riječ. No On se igrao sa svojom čašom. U njoj se pjenila mjesečina, do zanosa jasna, mirisna.

        “Što bi Ti, Divni, dodao našemu razgovoru?” upitaše napokon.

        Divni stade ispijati mjesečinu. Pri svakomu je gutljaju zastajao, zatvarao oči, i šaputao:

        “Kakav opoj mjesečinski. Kakav mjesec svih divot-pijanaca.”

        I kao da Ga dugo nije bilo tu.

 

        Onda odloži čašu na stol i pogleda ih vrlo trijezno.

        “Priđite sada rubu oblaka, i pogledajte tamo dolje, na zemlju.”

        Oni tako učiniše. Sijedomu je brada bijelo odlepršala u dubinu, jantarnomu i smaragdnomu sjajevi se zaljuljaše u prostoru, kao velovi. Ugledaše tamo dolje gnjecavo gmizanje, močvarno vrijenje.

        “Tko tamo dolje kroz glib gazi, i teške cokule zemaljske s mukom izvlači iz ljepljive tvari, i pritom ne zaboravlja na Mene... njemu ću oprostiti nepovoljne usude, i skratiti mu vrijeme kušnje,” progovori Divni Stranac gledajući svakoga u oči istovremeno. “Tko tamo dolje blatom gaca, nemajući vremena ni dara za mjesečinske razgovore, imajući samo ruke što se trude sastaviti Moju riječ... njega ću uzvisiti nad stolove od oblaka.”

        A sva tri para očiju nikom ponikoše.

 

               

        Ima mnogo svjetova, zemaljski nije najgori, nebeski nije najbolji.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.