Sunce je već daleko na zapadu nagoviještajući umiranje još jednoga dana ....Stojim na obali nepomična, ne usuđujem se gotovo niti disati da ne poremetim tu Tišinu, samo valićima nošenim laganim većernjim povjetarcem dopuštam šum i krošnjama stoljetnog drveća pod čijim se granama opuštam i snatrim u danima okupanim sunčevim blještavilom, skrivajući svoju bijelu, nježnu put koju si toliko volio ! Prezrena od svijeta, tebe, od sebe same, neopažena, sakrivena negdje daleko u mjestu gdje me nitko ne prepoznaje ....negdje na obalama začaranog jezera, u kolibi usred tamne, guste šume, plačem bez suza, pjevam bez glasa ...sanjam bez snova i sve je i tako poznato i tako strano, već proživljeno, gotovo zaboravljeno. Što se više udaljujem od tebe, sve više se udaljujem i od sebe....nisam više ona vrckava tvoja šašavica...ležerna, spremna u svakom trenutku odgovoriti iskričavo na tvoje šale, nisam više « žena iz snova «, tvojih .....ničijih i zaista ne znam što sam sada ! Što sam postala ? Nosim crni veo korote, ne žalim za tobom, žalim tebe....žalim za sobom ......i sebe, izgubljenom negdje u vremenu i prostoru koji ne postoje ...raspršenom u svemiru poput najsitnijih blistavih dragulja, cijela sam rasuta u tom istom mračnom svemirskom bezdanu koji me naprosto lakomo progutao, prožvakao i ispljunuo i sada sam ovdje....sama na obali jezera usred ničega, bez ikoga...... i bez sebe !!!