Matilda je moja najbolja susjeda iz zgrade do moje. Dijeli nas ograda sa vrtom u kojem po vazdam nešto čeprka, grablja, štiha, u svako doba godine.Sitnog je rasta , sa grbom na leđima, uvijek sa osmjehom na licu i spremna na razgovor. Obično razgovor  započne sa vremenom , a završi sa religijom.

" Bogu se treba moliti danas, više nego ikada.Jer gledajte , draga moja, teška su vremena pred vama. Ja sam već jednom nogom u grobu, ali vi mladi....Vas još svašta čeka."redovito me upozorava.No zadnji puta me je posve iznenadila.Bila je čudno tiha i nije se smiješila.

Pitam ju kako se osjeća, da li joj nešto treba iz dućana.

" Ma zlato moje, ne treba mi ništa. Danas sam malo potištena.Božić je pred vratima i znam da ću opet biti sama.Sa ovim mojim godinama teško podnosim samoću. Često razgovaram sama sa sobom.Ponekad mi se čini da sam skroz luda."

"Ma niste, Matilda. I ja ponekad razgovaram sama sa sobom. To je sasvim normalna stvar kada je čovjek sam,"pokušala sam ju utješiti.

"Ne , ne , draga moja. Ja mora da sam skroz luda jer čujem glasove , kao da mi neko odgovara.Jutros sam pričala sa mužem . Kažem ja njemu kako ove godine neću kititi bora. Čemu, kad nemam tu radost više sa kim podijeliti. I znate, čula sam kako mi kaže: "Ženo , ovaj će Božić biti drugačiji. Slavit ćeš ga samnom kao nekad, uz pjesmu."

" Eto, mora da sam skroz skrenula. I da znate, jako sam se uplašila"

" Pa Matilda, kada se čovjek u nešto jako zadubi, kao vi u razgovorima, onda se čovjeku svašta pričinjava, " tješim  ja nju dalje.

Ali moja Matilda nije se dala uvjeriti. Ostavih je nakon nekog vremena zamišljenu, odsutnu.

I danas  sam , u kasno poslije podne, u razgovoru sa mojoj prijateljicom saznala o njezinom odlasku na onu drugu stranu obale.

Tamo negdje, u onoj drugoj dimenziji, netko njoj drag sigurno će ju uvjeriti da nije bila luda.Taj netko reči će joj:" Ženo moja draga, ja sam sa tobom razgovarao."

Kada se ponovo vratim, vrt će biti pusti, no ja ću ju dalje pozdravljati, možda ne na glas, ali sigurno u svojim mislima.