Ponekad, samo ponekad zastanem u hodu kroz začaranu šumu života,gola i bosa, zastavši, tek da vidim, koje tragove mi je Ljubljeni, kroz moje sestrice vile ostavio, da mogu koračati dalje, u tom bespuću bijelom,jer..šuma je odjednom postala samo obris,okovan zimom,bez boje, života, pokreta, pjeva ptica..I dotakoše me pahulje, i vidjeh,da je to prašina vilinska,koja me cijelu prekriva..I shvatih,da je svijet i dalje isti, prelijep,ali da mene ne može vidjeti, kako ga ja vidim, jer u drugoj sam dimenziji postojanja, gdje nisu važne boje,obrisi, toplina, hladnoća..U dimenziji gdje je samo ljubav boja, miris, slatkoća,život i dodir.. I shvaćam da kroz sve dimenzije mogu biti odjednom..Nevidljiva, prozirna, a tako opet jaka i prisutna...A opet..malena i nježna..jer volim srcem djeteta i milujem krilom anđela..Nisam anđeo, a nisam ni potpuna vila..nisam čovjek, a nisam ni duh...A opet..sve sam to odjednom, i kad se u dimenzije razne otiskujem, postajem ono što u tim dimenzijama trebam biti..Ako sam među ljudima..bit ću čovjek,ako sam među vilama, zaigrat ću vilinsko kolo sa njima..Ako me anđeli zagrle,ja ću poletjeti sa njima, u krajeve gdje se duga rađa.. Zato mi je Ljubljeni ostavio ono što jedino trebam i želim imati,jer ništa drugo nemam..gola sam i bosa u snijegu Njegove ljubavi..ostavio mi je mala, ljubičasta krila,koja nose boju Njegovoga srca..Tek da znam i sjetim se, da je On uvijek u meni, i da će mi On uvijek davati snage za let...
bglavac
edin.kecanovic
