9. MAK I RAZLIČAK

 

        Jedan se cvijet, crveni mak, zaljubio u modri različak. Smrtno se u nj zaljubio. Samo je o njemu pričao pčelama, vjetru, leptirima, rosi, mravima, mjesečini. Pričao je i pričao. Tkogod bi se usred priče odvažio otpočeti, recimo, o kiši, o suši, ili o proljeću, njega bi mak ubrzo prekidao s pohvalama različku. Tako je žarka i sredotočna bila njegova ljubav.

        No s vremenom je postajalo sve teže pronalaziti nove slu{atelje. Oni stari bijahu se potrošili. Stoga se mak budio no}u, lovio krijesnice, i pričao im svoje zanose.

        “Stvorenja dana nemaju ni ma{te ni strasti,” govorio je. “Upisat }u se u no}nike.”

        Ali i krijesnice su se ubrzo umorile od slušanja.

        Mak nije odustajao, mada ga je pomalo hvatao strah. Udvarao je no}nim leptiricama, govoreći im da su ljepše od danjih.

        “Zbilja?” pitale su malo nehajno, malo hajući. I dok bi kratkotrajno hajale, mak bi im pričao o nečemu još ljepšem od njih: o različku.

 

        Priča je ve} svima dobrano dosadila.

        “Što li ću i kako li ću, ako više ne nađem nikoga tko bi saslušao moje krasnoslove? Moje neumorno ljeporječje?” pitao se. Jer njemu se činilo da će umrijeti, ako više ne bude govorio o različku.

        Pčele ga počeše zaobilaziti - najprije umjereno, potom neumjereno. Čak i netankoćutni bumbari. Onda se o priču oglušiše susjedni cvjetići - zlatica, ivančica, krasuljak, zvončić. Očajan, mak je lovio pokoje maslačkovo sjeme u proletu, obećavajući mu svoju crvenu boju, samo ako ga sasluša; to isto nudio je i vrludalici skakavcu. No i oni bi ubrzo odustajali od slušanja.

        Naposljetku, ostao je samo jedan dobrovoljac.

        Toga dana, mak je po običaju započeo priču o svojoj nesustaloj strasti. Nije ni primijetio da je pripovijeda samomu sućutnom različku.

 

        Strast sućuti čuje... ono, što strast zaljubljenosti ne vidi.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.