LOVOR I MIRTA

 

       Dva seljaka, sa sjekirama u ruci, zaustave se kraj kruške.

        "Kruško", viknu lovor, "dolaze radi tebe"!

        Seljaci, zaista, mašivši se sjekire, počnu udarati po dnu stabla da bi ga oborili.

        "Kruško", poviče tada mirta, "gdje ćeš sada? Gdje ti je oholost kao onda kad su ti grane bile pune voća"?

        "Sada", doda lovor, "nećeš nam praviti hlad svojom gustom krošnjom".

        Kruška, na smrt ranjena, prošapta:

        "Ja odlazim s ovim seljacima, koji me sad sijeku da bi me odnijeli u radionicu izvrsna kipara. Taj će me svojim umijećem istesati i dati mi lik boga Jupitra. Odnijet će me u hram sagrađen posebno za mene, i svi će me ljudi obožavati. A ti, lovore, i ti, mirto, osuđeni ste da često ostanete slomljenih grana i oguljeni, jer će ljudi dolaziti da beru vaše lišće kako bi mene okitili, i odali mi počast, kakva se duguje božanstvu"!

 

        (L. da Vinci, preveo L. P.)

 

 

Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE  širom svijeta i diljem vremena