U London dopremiše divlje zvijeri u kavezima. Mnogi su dolazili
da ih gledaju i da se čudom čude. Ulaznicu su plaćali novcem, ili su morali dobaviti pse i mačke za hranu divljim životinjama.Jedan čovjek, željan vidjeti lava, uhvati na ulici psetance, i donese ga u zvjerinjak. Pustiše ga, a psetance baciše u kavez lavu, kao zalogaj.
Psetance podvi rep, i pribi se u kut kaveza. Lav mu prine i onjuši ga.
Psetance se opruži na leđa, podiže šape i stade mahati repićem. Lav ga ćušnu šapom, i prevrnu. Psetance skoči, i stade pred lavom na stražnje noge.
Lav je gledao psetance, okretao glavu čas na jednu, čas na drugu stranu, i nije ga dirao.
Kad vlasnik zvjerinjaka baci lavu meso, lav otkide komad i dade psetancetu. Uvečer lav leže da spava, a psetance leže kraj njega, i stavi glavu na njegovu šapu.
Otada je psetance živjelo u istom kavezu sa lavom, i lav ga nije dirao, hranio se, spavao zajedno s njim, a ponekad se i igrao s njim.
Jednom done u zvjerinjak neki gospodin, i prepoznade svoje psetance; reče da je to njegovo psetance, i zamoli vlasnika da mu ga vrati. Vlasnik htjede da mu učini po volji, ali čim počeše dozivati psetance da bi ga izvukli iz kaveza, lav se nakostruši i zarika.
Tako su lav i psetance proživjeli cijelu godinu u istomu kavezu.
Prođe godina, i psetance se razboli i ugine. Lav prestade jesti.
Neprestano je njušio psetance, i ćuškao ga šapom. Kad je razabrao da je uginulo, on namah skoči, nakostruši se, poče se šibati repom po slabinama, nasrnu na rešetke kaveza, i stade gristi zasovnice i pod.
Cijelog se dana tresao, tumarao po kavezu i rikao, zatim leže kraj mrtvog psića, i primiri se. Gazda htjede iznijeti mrtvo psetance, ali lav nije nikoga puštao k njemu.
Gazda je mislio da će lav zaboraviti svoju tugu, ako mu bude dao drugo psetance, pa ubaci u kavez živo psetance; ali ga lav smjesta rastrže.
Zatim obgrli šapama mrtvo psetance, i umiri se. Tako je ležao pet dana.
Šestoga dana lav je uginuo.
(U navodu kod L. N. Tolstoja, prevela V.K.)
sa
(i druge priče Vrline ljubavi)
bglavac
irida
