69. LJUBAV I LJUBAVNIK 

 

        U svijetu se milijun puta dnevno zbude da se djevojka zaljubi u momka, i obratno. Mnogo manje od milijun dogodi se da momak uzvrati ljubav zaljubljenoj, i obratno. A jako se malo puta dogodi da se djevojka zaljubi u momka (ili obratno), i da ostatak života provede zaljubljena, i da joj život ostane zauvijek njim napučen, i da on ispuni sav prostor njezine misli i srca, a da njega, toga istoga živoga momka i ne bude uz nju, da ga ne bude ni na puškomet.      

        Divni Stranac jednoga je dana pokucao na takva rijetka vrata.

        Kad ih je otvorila, žena već sijeda i pogrbljena, upitao ju je:

        “Kaži mi - kad tako voliš, tko je voljen”?

“Tko? On, moj dragi, tko drugi”?

“Varaš se. Kad tako voliš, Ja sam voljen. Kad tako voliš, ljubavnik ti ne treba, kao ni maska kad prođe bal. Kad tako voliš, ljubav je tvoj ljubavnik. Došao sam ti to reći”.

“Drzak si, stranče, i miješaš se u stvari koje se Tebe ne tiču”.

“I opet se varaš. To su stvari koje se jedino Mene tiču, i to su jedine stvari kojih se Ja tičem. Došao sam da ti to kažem”.

žena je šutjela, gledala Ga.

        “Ako želiš onoga momka tvoje mladosti, Ja ću ti ga večeras poslati na prag, lako, kao kad vilin konjic proleti. Ali ti dobro razluči koga voliš - Mene, ili Moju masku”.

        Stranac se okrenu i ode. Iste je večeri momak iz davnih dana zakucao na vrata zaljubljene. Ispričao se zbog iznenađenja, pitao ju  smije li prenoćiti kod nje, jer eto, dogodilo se to i to, dogodilo se tako i tako, te zbog toga... 

Žena, koja ga je cijeloga života čekala, uvela ga je k sebi bez riječi, poklonila mu sebe vatreno, kao da je mlada, i te noći shvatila da njezin dragi ne traži takav poklon. Ujutro je sebi spremila mali zavežljaj i rekla prenoćniku:

“Dužna sam ti izvjesne stvari objasniti. Cijeloga sam te života voljela kao što se voli Bog. Zbog te ljubavi poklanjam ti ono što tebi sada treba, i što možda od mene očekuješ. Ostavljam ti kuću, sve stvari u njoj, sav novac, čak i pisma koja sam ti pisala, i koja nisam slala”.

Čovjek je problijedio, lecnuo se, smeo se.

“Nisam znao... Ali zašto odlaziš“? molećivo je pitao. “Mogli bismo biti sretni, i proživjeti naše dane onako kako si željela”.

“Volim drugoga”, reče žena, sva mlada i vatrena. Nestrpljiva. “Odlazim s njim”.

I ode za stopama Divnoga, jer ljubav je predragocjena da bi se izgubila zbog ljubavnika.

 

 

        Kad strijelica poleti, ona se oslobađa luka.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)