"Feniks....crvenilo vulkana..praotac svijeta..pitaj ga kada šumom hodaš...zelene alge..na moru špilja..sakrivena"željezom rata"..jadan si mali čovječe..pruži ruku,dlanove okreni prema suncu,zvijezdi mjesecu..pokreni ih..nije ludost ,neko radost velikih umova i tebe same"Tako mi odgovara moja prijateljica,na moje pitanje iz uma:"Je li moja svećenica živjela u Grčkoj?"Poći ću u predvečerje u šumu,okrenuti ću dlanove suncu i pitati praoca svijeta Feniksa,koji se uvijek nanovo rađa iz pepela,koji je moj prvobitni dom i kako se ponovno vratiti u njega?Znam da je ovaj moj sadašnji dom,jedan od mnogih,i da će ih biti još,prije no što stignem do svog konačišta,u svoj mir,na vrh jedne planine,pod okrilje sunca,pod okrilje mjeseca i pod ljubav zvijezda....Pokrenuti ih..mjesec..zvijezde..,biti gospodar svega..nije li to veličanstven zadatak,dan svakom čovjeku;tolika je naša uspavana snaga,jer mi nismo ništa drugo i ništa manje no dio vječnosti.Iako je to tako,iako maleni,u sebi nosimo sav taj žar,u duši nosimo taj plamen,da možemo djelovati poput Boga,što onda čekamo?Dok izgubljeno vrijeme teče u nepovrat,ili ne teče ,već stoji nepokretno i zarobljeno,jedino mi tečemo poput rijeke ,kroz eone,kroz mrežu vremena i prostora,neuhvatljivi,prema svom izvoru,prema svom moru,želeći se snjime stopiti i postati veliko more svjetlosti.

Zašto smo razapeli mreže iznad naših glava,zatamnili obzorje planete,svojim otrovima,zar zato da bi mogli reći..mi smo slijepci,ne vidimo dobro kuda nas to vodiš,moj Bože,zato drži našu ruku u svojoj,jer nam je put zamagljen?Sami smo ga takvim stvorili,pa sada zovemo upomoć samog Boga,mi to sami sebe dozivljemo imenima,i taj se naš vapaj poput jeke širi i udara u meke stjenke same vječnosti.A ona nam odgovara::-dođite sutra,još ste nezreli,još niste spremni da shvatite,još niste odbacili nepotreban teret vaših duša,još niste sami sebi ni drugima oprostili.Tako sad teče taj razgovor,bruji napeta žica,između našeg života i vječnosti;pitanja se mutno čuju,dok je odgovor tako jasan i jednostavan,da ga i moj leptir već odavno shvaća,te se čudom čudi svim mojim,svim tvojim pitanjima.Možda da pitam njega,reći će za tren ,svoj jasni odgovor i zatreptati krilima,slijećući na sljedeći cvijet..Ako je moj saveznik,njegov lepršavi odgovor,morat će mi biti dovoljan,meni vječito nezadovoljnom vječito nemirnom,malom čovjeku..

Zašto tražiti više,nego se može shvatiti,i sve to prije vremena i prije no što svane jutro Jutro u kojem ćemo prepoznati sebe,jutro kad će zlatni valovi sunca milovati napaćenu dušu,koja će prestati snivati daleke gradove,u kojima žive sjene prošlih duhova..Jer smo dugo živjeli u carstvu sjena,kada iziđemo iz naše pećine sumnji,iz mraka, koji nam bješe dat zadugo vremena,nećemo li ustuknuti pred blještavilom boja,zaogrnuti se plaštom neshvaćanja i hoćemo li biti spremni za kraj puta?Jer vječnost neće biti onakva,kakvom je zamišljamo,o kakvoj sanjamo,u ovoj neprozirnoj noći,prevrćući se u grozničavom bunilu misli i mlakih slutnji.Iznenađenje ona nosi u svojim koracima,zaskočiti nas može poput neznanca;rastvoriti cvijet spoznaje,a svojim plamenom sažgati sva naša htijenja.

Zato radost putovanja i iščekivanja na svakoj stanici,nagli zaokreti i usporavanja;zato mjesečina postaje slatki med i lijek,jer iako ponekad snatrimo,još smo jaki,još smo živi.I dok je nas,biti će i puta ,i u krug,kroz stoljeća,čovječanstvo korača,uvijek sve bliže svojoj zvijezdi,sve posrćući i zastajkujući i otirući znoj sa premorena čela...Bljeskovi dalekih zvijezda sve nas zovu u zagrljaj,u jedno veliko stapanje duša,u vječno danas....taj glas struji našim venama od pamtivijeka nas doziva milozvučnim imenom,zbog njega,pokajno saginjemo glavu i ruke sklapamo u molitvu

"Jel!bio Vrt ili samo Vrt iz snova

U sutonima kao da se tješim

Da l!nekoć slavna prošlost Adamova

Bje čaroban tek privid onog Boga

Kojeg ja sanjah.Sad je slika Raja

Nejasna,al jest i znam da će trajati

P remda u njemu biti mjesta moga

Nikada neće.Jer kako me osudi

Na tvrdu zemlju,na onaj spor hudi

Abela i Kaina,navijek krivih

Mnogo je,ipak bilo sretan biti

Voljeti,dodirnuti,moći osjetiti

Ma i dan samo taj Vrt,pravi živi!"

(Jorge Luis Borges)