Broj četiri kojeg sam neku noć sanjala i riječ koju sam zaboravila,morala je biti moja mantra-pravo ime vječnosti.U knjizi:"Scienta-sacra"broj četiri je sveti broj punine,broj potpunosti duše,a poslije njega svi se brojevi mogu dijeliti i množiti sa prvotna četiri broja.Put je riječ,koja predstavlja traženje duše za iskonskom biti,a slike koje se pritom pojavljuju samo su njen jezik,kojim nam predočuje svoje stanje.Slikovni govor,jezik slika i simbola,stariji je od ovog pojmovnog govora,koji je pun praznina.Taj iskonski jezik"materinji je jezik"prvog čovječanstva,ali se on vremenom izgubio.Njime još donekle govore pjesnici,ali iako sličan,ipak je daleko od tog prvobitnog jezika.Svaka pojava,stvar ili čovjek imala je tada prvobitno ime,i znajući ga moglo se njime ovladati.Na osnovi analogije stvari i pojava stvorene su kasnije sve religije i filozofije,a li su svojim pojmovnim jezikom zatamnile samu bit i smisao.A u onom vremenu,dok je duša osjećala još svoju analognost,svoju povezanost sa prirodom oko sebe i govorila jezikom slika i simbola,bila je to njezina jedina stvarnost.I sada prisjećajući se duša nanovo nastoji tu sreću povratiti.

To je tumačenje mistika,nad kojim sam se zamislila,pitajući se,što ako su oni u pravu?Leptiri su glasnici  i čuvari vječnosti,oni su spremnici zlatne prašine vječnosti.Ta prašina je prašina znanja,koju nose na svojim krilima,jer znanje dopire do čovjeka u sitnim zrncima zlatne prašine.Tako Don Juan,meksički vrač,tumači Carlosu Castanedi,i još dodaje da su noćni leptiri prisni prijatelji i pomagači vračeva od pamtivijeka.Za što sam baš leptira uvrstila u naslov,i nije li to neko više očitovanje,sad pokušavam shvatiti,jer bez saveznika i prijatelja uvijek je teško putovati.U davna vremena kad su razbojnici i mračne sile,vrebale na raskršćima,želeći orobiti ili preplašiti,i kralj i siromašni prosjak,osjećali su se s pratiocem sigurnije.Zato ni ja svojim putevima ne putujem sasvim sama,jer se netko davno pobrinuo da imam prijatelje i saveznike.,da me štite, kao što majka štiti dijete,sve dok ne smogne snage hodati i odlučivati o svojem životu.Ja sam još uvijek to nejako dijete,nasuorot vječnim silama svemira, i iako odrasla,u sebi nosim onu malu djetinju iskru iz djetinjstva,onu radoznalost i čežnju za ljepotom.I ne želim je nikada izgubiti,jer ona je sve,ona jedino može stvoriti plamen,koji će ugrijati mene i sve koji budu željeli primaći se mom ognjištu

.Za hladnih,studenih noći,kada raste zebnja u srcu i kada su staze zapretane i nema nade da će itko doći.A takvi dani i takve noći,svake zime ulaze u svijet nas ljudi,da jedino žar ,jedino plamen ljubavi,kojeg nosimo u srcima,može ugrijati,i rastjerati prijeteće sjene na zidovima.Prijeteće sjene na ših domova,u kojima se ne osjećamo sigurni,ma koliko brava na njih stavljali,ma koliko ključeva držali u rukama.Jer naš je dom uvijek takav ,kakvi smo i mi sami,kakvi smo u srcu,i koliko smo spremni jedni drugima pomoći i oprostiti,i kad se on urušava,kad ga uvijek iznova gradimo,taj naš dom koji čini dio grada-simbola prvobitne zajednice,i mi s njime rastemo,slažući ciglu po ciglu,kamen priljubljujemo na kamen,gradeći istovjetni dom naših duša,u skladu sa samom prirodom,i uz blagoslov samog Tvorca,čije je ime upisano u kamen temeljac svih naših gradova,utkano u finu pređu naših isprepletenih duša.Grad-mit i simbol prvobitne zajednice uvijek se gradio na pažljivo odabranom mjestu,u njega su vodila četvora vrata,sa četiri strane svijeta,dok je svetište zauzimalo počasno mjesto u sredini.

Materijalni duh još nije bio ovladao čovjekom,te je on gradio srcem"kako gore,tako dolje i kako unutra,tako vani".Analogija stvari,vidljivog i nevidljivog,čovjeka i svijeta koji ga je okruživao,bila je nit vodilja,i to je bio taj spominjani raj na zemlji,u kojeg se sada svi težimo vratiti.Čežnju za povratkom nosimo u svojim očima,zbog nje potpuni neznanac,začas postaje prisni prijatelj kojeg smo oduvijek znali.I taj nas osjećaj preplavi u trenu,kao što more znade preplaviti obalu,rušeći kule od pijeska,i poklanjajući nam na odlasku svoj šum,zarobljen u spiralnoj školjci,kojeg slušamo za hladnih noći,kad se miris ljeta već davno izgubio.Dok između nas tutnje stoljeća,prolaze kolone vitezova,zvečeći oklopima,krik utopljenika iz zrcalne,hladne vode prostruji zrakom,lava uzavrela zasiplje jedan zaspali grad,dok na obronku ječeče zvono uzalud zove na uzbunu;mi stojimo na cesti,nijemo se gledajući i gradimo nanovo zajednički dom,kroz čija vrata i prozore jedino vjetar može ući,šapćući nam odgovor.Vjetar lutalica i vječiti putnik,jedino znade prepoznati uzavrele duše,a njegova laka ruka milovati će nam čela,i snove pretvoriti u plave balone,odnoseći ih sa sobom,,do nekog novog susreta ,do nekog novog zbogom...