18. KROZ BOŽJE OČI

U Himalayama je stolovao veliki svetac Isaya. Kolike stotine godina, ni on sam nije znao. Jer on bi ostavljao tijelo u pećini u samotnim visinama Himalaya, i odlazio lunjati svijetom u potrazi za kakvim dobrim djelom, koje bi mogao neopazice učiniti. Ta su njegova lutanja u sjenovitomu tijelu trajala cijela stoljeća. Sve rjeđe se vraćao tvarnomu tijelu, koje ga je čekalo u pećini kao vjerni, usnuli pas.

Kad se dobrih djela nahrpilo do visine pećine, Gospod, u liku divnoga dječaka, pokaza se na ulazu.

“Prevršio si sve mjere”, rekao je. “Nema želje koju bih ti mogao odbiti...”

Svetac je gledao u Boga zaljubljeno, kao žena u muža.

“Zar ja smijem išta tražiti – zar već nemam sve što želim? A evo, sad si mi i Ti došao u ljudskomu liku...”

“Imaš sve, znam. Možeš letjeti, ako hoćeš. Možeš prolaziti kroz vatru, ako hoćeš. Možeš živjeti bez zraka, ako hoćeš. Možeš zapovijediti rijeci da teče uzvodno, ako hoćeš. Možeš imati sva blaga i bogatstva ovoga svijeta, samo ako hoćeš. Ono jedino što još nemaš do vrha, to je kraljevstvo nebesko”.

“Kraljevstvo nebesko - gdje je ono? I kakvo je? Je li predjel iznad zemlje, daleko od mjeseca, sjeverno od sunca”?

“Da, kraljevstvo je nebesko drukčije od svih svjetova. Ali nije daleko ni od zemlje, ni od mjeseca. Zapravo, jako je blizu, tako jako blizu da se može reći:  pod vjeđom nam je”.

“Gospode”, smjerno će, promišljeno, i tiho Isaya. “Reci mi – vidim li ja dobro ovaj svijet? U njemu razabirem zlo od dobra, i bol od sreće. U njemu razabirem mudre od ludih. Griješim li zbog takvoga razbira? Učinim li ponekad neki zabludan potez, sudeći na temelju opreka? Reci Mi, vidiš li i Ti svijet takvim”?  

“Ne, Ja ga takvim ne vidim”, smiješeći se izjavi dječak. “Svijet je u Mojim očima malo drukčiji...”

I on pomalo nestašno stade zobati sočne plodove sa stabalca, koje je netom stvorio.

“Onda, Gospode, prostirem Ti pred noge svoju želju, ali ne tražim ono što mi nudiš: kraljevstvo nebesko. Već Te molim da mi daš pogled kroz Svoje oči: da vidim što Ti vidiš, da znam što Ti znaš“.

Dječak prestade zobati, i odmahom ruke vrati plodove pod koru grane, a stabalce u zemlju.

“Znaš li što si upravo zaiskao? Ono što sam i sam htio da zaišteš! Kraljevstvo nebesko”!

 

 

Kad temelj planine pogleda kroz oči svojega vrha...

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)