KOŠULJA SRETNOGA ČOVJEKA

       Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu, i počeše se domišljati kako da ga ozdrave o dove boljke, koja spopada site i bogate.

       Nakon duga vjećanja liječnika i zvezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka.

       Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe, u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka, koji nije izgledao upašen, namrgođen, ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto, zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to, što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je bio siromašan, ili to, što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to, što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to, što je volio ljude, koji nisu šivjeli s njim.

       Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Vidješe pred nekom pozemljušom čovjeka, gdje sedi na suncu i pjeva. Upiaše ga za razlog njegova veselja.

       “Nemam nikakva razloga,” odgovori čovjek, “ja pjevam naprosto zato, što sam sretan.”

       Kad su to čuli kraljevi poslanici, kliknuše u slavodobiću, i jurnuše put čovjeka dam u brže-bolje skinu lošulju. Ali, da! Na sretnomu čovjeku nije bilo košulje.

               (Neutvrđeno podrijetlo, prepričala V.K.) preuzeto iz knjige VRLINE MIRA koju je, kao zbornik priča, sačinila Vesna Krmpotić