Natovarena punom košarom sadnica, sjemenki, sa pušlecom svježe nabrane kamilice, vračala sam se zadovoljno kući, sa osmjehom na licu ...mislima već u vrtu...videći sebe kako uređujem moje prve gredice...moj prvi vrt u životu....

Ona je stajala na uglu ulice nasmješena. Duge crne kose sakupljene u rep, potamnjelog lica...otprilike mojih godina... U trenutku kada sam ju željela zaobići  stupajući nogom na cestu , kaže mi:

" I ja sam bila tako sretna kada sam prvi puta kupovala za svoj vrt. I baš si sada mislim kako bih trebala svratiti do tržnice da si kupim neke sadnice."

Zastala sam , dodirnuta njezinom spontanošću i toplinom koja joj je virila iz očiju...

Započele smo razgovor o prirodi, o dobrobiti vlastitog vrta, o tome kako rad na zemlji opušta, čini čovjeka sretnim....

Naoko sasvim običan razgovor dvoje ljudi , koji su eto, sasvim spontano, odlučili izmjeniti par riječi, inspirirani nekim detaljem, trenutkom.....

Iz minute u minutu, taj je razgovor počeo poprimati neke druge, dublje konotacije....

Najednom mi se učini  kao da ju poznam dugi niz godina. Mora da je i ona slično osjetila, započevši priču iz svog  života.....

Muž grub, tiranin u pravom smislu riječi...Brak pun bola, patnje, podređivanja......Kruna svega iznenadna, neobjašnjena smrt njezine kćeri.....Dugi niz godina čistog vegetiranja...propadanja od bola, od  gubitka....

I taman kad je mislila da to neće preživeti...da će psihički potpuno zaglibiti u ponor, pronašla se upravo u prirodi....u vrtu punom zelenila...

Tu bi provela sate i dane, liječeći svoju bol....u razgovoru sa tišinom, sa mekom, podatnom zemljom ...i suncem koje je grijalo njezino blijedo, iscrpljeno lice.... 

 Tu je pronašla odgovore na svoja bezbrojna pitanja....izašla iz tame.....Osvijestila se....

Usporedno s time i njezin se suprug počeo mijenjati....Od onog grubog, divljeg i neuračunljivog čovjeka...sasvim polako...iz dana u dan...počeo je poprimati neko drugo obličje...

Sada je našla svoj mir...živi trenutke....veliča i zahvaljuje se Bogu na  sitnicama.....

Razišle smo se nakon 2 sata razgovora, na uglu ulice, u gomili ljudi što se užurbano kretala....

Topli zagrljaj dviju žena na rastanku...sjedinjene košarom punom zelenila....svaka svojim putem...svojom sudbinom.....