Nije prošlo dugo a u malu kolijevku ljudi su spustili malo krhko dijete. Biće koje je toliko trebalo pažnje, ljubavi i topline. I svi su se trudili da malom biću olakšaju ulazak u novi život pa tako i drvo koje je sad bilo oblikom kolijevka.

Neobično se osjećalo drvo u novoj ulozi i zapravo postalo je jako ponosno na ovu ulogu koju mu je dodijelila sudbina i život. Kad je dijete malo poraslo ručicama je hvatalo ogradu na kolijevki a neobično su ga veselili žirevi na uzglavlju. Drvo je sa svakim dodirom dječjih ruku po svojoj površini učilo i upijalo sve o tom malenom biću. Znalo je sve njegove strepnje, noćne strahove, čežnje za roditeljima, čežnje za ljubavlju, a kada bi dijete noću imalo ružne snove drvo je znalo samo od sebe zanjihati kolijevku. Činilo mu se da je ovo dijete postalo poput ptića u gnijezdu smještenom u bujnoj krošnji samo što je sad ta krošnja postala kolijevka. A znalo je drvo učiniti još nešto, moglo ući u svijet snova malenoga spavača.

I tako je drvo hranilo dječju dušu i maštu snagom šume, divljine i prirode. Slalo mu je lijepe i umirujuće snove tako te je u djetetu počeo rasti cvijet ljubavi prema šumi, vilama, patuljcima, životinjama i prirodi općenito. A drvo koje zapravo nikada nije imalo svoje vlastito dijete već tek ove male žireve koji su trebali biti možda zametak nečeg većega ali eto igrom sudbine nisu, zavoljelo je dijete u kolijevci kao da je njegovo vlastito i odgajalo ga skupa sa njegovim roditeljima na svoj jedinstven i nesvakidašnji način.

Nitko nije bio svjestan veze koja se izrodila iz ovog neobičnog prijateljstva tek dijete je znalo da je voljelo spavati u kolijevci i da je voljelo miris drveta. Ali dogodilo se da je dijete jednog dana preraslo ovu kolijevku te mu je rečeno da će dobiti novi veliki pravi krevet. Dijete je bilo zaprepašteno i sa svom svojom snagom opiralo se toj situaciji te je odbijalo spavati u novom čvrstom i stabilnom željeznom krevetu.

...3.dio..