KAKTUS I STRVOJEDI

 

         Na rubu pustinje raslo je kaktus-drvo.

         “I ti si mi neko drvo”, rugali se čaglji i drugi strvojedi. “Umjesto plodovima, rađaš bodljama. A hlada ima podno tebe jedva za tri mrava”.

         “Ali zar niste primijetili da cvjetam”? usplahiri se kaktus.”Cvjetam crveno. I žuto”.

         “Ako ti to zoveš cvijetom, neka ti bude. A miriše li taj tvoj cvijet”?

         Jadni se kaktus zbuni.

         “Nisam siguran znam li što je miris...”

         “Eto, eto”, prionuše pakosnici. “Ne zna što je miris. Spadaš li ti uopće među biljke? Ili si neka vanbračna i protuprirodna vrsta, križanac između cokule i ježa”?

         Kaktus se rasplače. Debele mu suze potekoše niz debele listove.

         Čaglji su čagljali, miševi čagrljali, hijene su hinile samilost.

         “Jadnik, nije on kriv.

         Spazi kaktusove suze jedna ptica. Strelovito sleti na kaktusov list, i stade piti.

         “Blagoslovljen bio”! kliknu između gutljaja. “Spasio si me – nisam se više nadala da ću naići na vodu u ovoj pustinji”!

         Oh, kako je kaktus bio zahvalan ptici, možda i zahvalniji nego što je ona bila zahvalna njemu. Ispriča joj o svojim nevoljama sa strvojedima.

         Ptica mu reče:

         “Griješiš, jer se braniš. Od čega li se braniš? Nemaš li ti ono što se u pustinji najviše cijeni, nemaš li tu najdragocjeniju stvar – vodu? Zato su ti cvjetovi mali, a listovi krupni – jer čuvaju u sebi tu dragocjenost”.

“Nisam se toga sjetio”, stidljivo će kaktus.

“Oni ti nisu dali da se sjetiš, zatrpavali su te porugom. Dopuštaš strvojedima da te preslušavaju o mirisu! Tvoja je dužnost da sebe braniš tako što ćeš im reći istinu o njima. Na primjer, “rugobo, ime ti je hijena”, i “smradu, prezime ti je čagalj”. Poslije toga, više ti nikad ne bi dosađivali”.

“Oh”, reče kaktus, i postidi se u ime strvojeda.

 

Neki se ne znaju braniti, jer ne znaju napadati.

 

 

 

       Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)