37. KAKO DO PJESME

 

        “Zar se ne bih mogla vratiti prije roka”?

To je pitanje jedna ptica pjevica, jedna zarobljena žar-ptica, uputila ravno Gospodu Bogu na visinama. Bog je le`ao na bijeloj perini od oblaka, pomalo sanen, udubljen u Svoju misao o svijetu.

“Zar nisam odradila gotovo sve o čemu smo se dogovorili”? nastavila je. “Zar se ostatak zadaće ne bi mogao stisnuti, skratiti, dijelom preskočiti? Zar je taj ostatak tako važan da moram odrobijati baš do kraja”?

“Ne radi se o ostatku zadaće. Ne radi se o zadaći. Radi se o tebi”, glasio je odgovor Sanjača. “Zadaću sam mogao povjeriti i nekomu drugom. Dao sam ju tebi da bih ti pomogao, da bih iz tebe izvukao dar pjevanja, ptico - jer ti najljepše pjevaš kad si u krletci”.

“O jao”! otme joj se vapaj čežnje za modrinom.

“Najljepše pjevaš kad si u krletci, i slijepa”, doda Gospod.

Ona kriknu i zakloni oči krilima.

“Oslijepio si me, da bi izvukao iz mene strast i čežnju za obzorom svjetlosti. Nije li to okrutno? Nije li Ti bilo dovoljno što sam u krletci, zar moram biti još i slijepa”?

“Tako se dobiva najčišći zvuk”.

“O jao, jao! Slijepa sam dakle”! jaukala je žar-ptica.

“Slijepa si, da. Ne vidiš da uopće nisi u krletci”.

 

Je li Mu povjerovala? Priča tu želi stati i odmoriti se.

 

 

Odmoriti se od sljepila...

 

Ili:

 

Što vrijedi da si u raju, ako si slijep?

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)