KAKO će to biti, jednom,kada vrijeme zaustavi svoje korake,  a čežnja nas dovede, pred ulaz u sferu, gdje sve prestaje..i POSTAJE?

Prvo ćemo skinuti naše prašnjave cipele,sasvim tiho, i s poštovanjem, pred ulazom ćemo ih ostaviti...

Zapravo, ostavit ćemo Sve...Sva naša oružja..

Sve naše ljubavi...koje to nisu...I sve vezanosti

koje to jesu...

Tada će nas Ljubljeni u dlanovima držati, pa ostaviti,

da naša duša zapleše od radosti među zvjezdama..

Tada, tek tada,uronit ćemo u dubinu besmrtne ruže

vječne...Toliko duboko, toliko nježno, da ćemo poželjeti, ne izaći iz nje nikad...

No...LJubav, jača od njjače ljubavi, preplavit će nas bisernom rosom spoznaje...I shvatit ćemo, da tu ljubav ne želimo zadržati u sebi...

Zvjezdana vrata za povratak, ponovo će nam se

otvoriti.I nećemo odoljeti, ma koliko besmrtnost

neodoljiva bila, da se vratimo u dimenziju iz koje smo došli..

Sami sa sobom, ali nikad sami sa svijetom..Vječni smo putnici, koji se istim putem vraćaju,dok zadnji komadić tame ne bude pokriven svjetlom...Neka bude...