27. JA SE DIJELIM CJELOVITO

 

 

        “Je li to moguće - uživati i biti istodobno izvan svojega užitka? Ha? Promatrati svoje uživanje, svjedočiti ga, i biti do dna uronjen u nj”?  

To je pitao jedan čovjek rijeku, stojeći na obali, sam. Bio je  potresen svojim pitanjem, kao da je ono pitanje svih pitanja. Spustio ga je u vodotok, očekujući da će mu se odgovor vratiti od izvora.

        Od toga je časa živio u stalnomu šaptu sa sobom. Žena i djeca pomislili su da mu se um zamutio zbog svakodnevnih briga; brižno su s njim postupali, ali on to nije zapažao. Svakoga je dana odlazio na rijeku, i osluškivao nadolazeći šum.

        Jedne večeri, na obali, priđe mu neki stranac.

        “Zašto ti je to pitanje tako važno”? upita.

        Čovjek se ne začudi, već naprotiv, držaše to prirodnim.

        “To je pitanje svih pitanja”, izjavi. “Još ne znam zašto je tako, ali saznat ću. Možda od tebe”.

        “Tvoje pitanje nije za čovjeka, već za Boga”, nasmiješi se stranac. “Jer ono je, zapravo, pitanje o Bogu, zar ne”?

        “Da, mislim da jest”, iznenađeno će čovjek. “Jesi li ti Bog”?

        “Da, ja sam Izvor. Ali i ti si”.

        “Ostavi se toga. Nego reci mi, zbog čega je ovo pitanje, pitanje o Tebi”?

        Stranac se spusti na pijesak, i nacrta u njemu krug. Onda pruži ruku uvis, i nacrta na nebu krug. Onda nacrta krug u zraku oko njih.  “Gledaj”, reče. “Nijedan nije manji ni veći od drugoga”.

        I zbilja, krugovi se takvima pokazaše: jednakima. Zavrtiše se kao kolovrati, i od jednoga jedinog bijelog konca uzeše tkati šare svih boja, sve ljepšu od ljepše.

        “Gledaj i uživaj”, reče Stranac. “I nemoj misliti da ne gledaš sebe”.

        Sjedili su u tišini, večer se zaustavila nad krošnjama, jato se ukočilo u letu, pogled u oku. Stranac opet progovori:  

“Ja sam promatrač Svojega užitka, Ja sam svjedok Svojega blaženstva. Mojemu blaženstvu ne smeta što ga Ja promatram, ono se zbog toga ne smanjuje. Moje svjedočenje je užitak u užitku”.

Čovjek je zatvorio oči, osluškujući bliski žubor izvora. Kad ih je opet otvorio, nikoga nije bilo u blizini – ni Stranca, ni Njegovih kolovrata. Ali po koži rijeke, pjenom, ispisivao se nastavak razgovora. Čovjek je slovkao i čitao:

“Ja sam kao ova rijeka: i uvir sam i izvor jednako i istodobno”.

Čovjek je pljesnuo rukama, slavodobitno, jer prijao mu je govor poezije, kao jedini razumljiv govor o Bogu. Onda je ugledao svojega sugovornika, gologa, gdje pleše po tijelu rijeke, i u odlasku nožnim palcem ispisuje stih:

“Ja se dijelim cjelovito, Ja se cijelim djelovito”.   

Čovjek se sjuri na rijeku, i ne začudi se što i on pleše po površini vode. Kad su ga suseljani kasnije našli, gologa, utvrdili su da se do kraja razbolio. Jer ponavljao je njima nesuvisle riječi:

“Ja se dijelim cjelovito, ja se cijelim djelovito”.

Smjestili su ga u umobolnicu, ne znajući da on primjećuje samo svoju sreću.

 

 

        Oduzmi od cjeline dio, i nećeš joj narušiti cijelost.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (neobjavljeno)