97. GOSPOD I NJEGOVA SLIKA

Jedna je pobožna žena bila toliko siromašna, da je stanovala pod nezakrpanim krovom, i često pod tim krovom gladovala. Ako bi skupila neki novčić radeći po kućama, prije kruha kupovala je svijeće za oltar. Njezin dragi Bog uvijek je morao imati svijeće, tamjan, i svježe cvijeće. Tek kad su oltar i Bog bili podmireni, ona je brojila sitniš za svoju dnevnu potrepštinu.

Bogu to nije bilo milo. Pokušavao joj je raznoraznim znakovima natuknuti da promijeni redosljed trošenja, ali pobožnica to jednostavno nije bila u stanju čuti i razumjeti. Sve dok se jedne večeri, pred oltarom, Bog nije pokazao u liku najpribližnijemu Svojemu liku na slici.

“Draga moja”, rekao je nježno, “ne trebaju Meni svijeće, jer Ja imam i sunce i mjesec”.

“Ali na mojemu oltaru nema ni sunca ni mjeseca”, pravdala se žena, naglasivši ono “mojemu”, i više obuzeta objašnjavanjem svoje žrtve Bogu, nego samom Njegovom pojavom. “Zato kupujem svijeće”.

“Ja ne želim da Moja djeca gladuju, zato da bi palila oltarske svijeće i tamjan”.

“Zar Ti ne želiš naše žrtve, Gospodine”?

“Ne želim nepotrebne žrtve”.

“Čudan si mi. Drukčijega Te vidim kad sjednem pred oltar i zagledam se u Tvoju sliku”.

“Da, malo sam drukčiji od ove tvoje slike o Meni. Vidim da ti tu sliku malo remetim”.

“Oh”! povika žena zabrinuto. “Pripazi malo, Gospode, slika mi se magli! Tvoj lik se na njoj ljulja, Tvoj lik gubi obris! Ded malko pripazi, molim Te... ”!

I žena zgrabi sliku objema rukama, i držaše ju pritisnutu na grudi, kao da ju štiti od prejakoga svjetla. Tako sve dok joj se ne učini da se slika vratila u staru sebe.

“Hvala Ti”, rekne žena, i vrati sliku na oltar. Zagleda se u nju uprto, s ljubavlju. Bog je još neko vrijeme sjedio kraj nje, a onda se promeškolji, dajući joj na znanje da će poći.

“Onda, odoh Ja”, reče Gospod na način staroga znanca iz susjedstva, koji uvijek popostaje za još koju riječ.

“Dođi opet”, reče žena ne skidajući pogleda sa slike.

“Ostaj Mi zbogom”, reče Bog, i izgubi se kroz zid.

Žena odahne.

Jadan Bog...

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)