Na udaljenosti od nekoliko desetina metara,

bila jednom dva bunara. Ponekad su se

pogledavali, ponekad razgovarali. Bili su jako

različiti.

Prvi je bunar bio savršen. Drugi je

bunar bio napukao. Prvi je zadržavao vodu,

drugi nije. Prvi je bio čist i tek mu se poneki

insekt ili ptica tu i tamo približio.

Ponosio se svojim savršenstvom.

Drugi je bio obrastao bršljanom i travama.

Oko njega su se sakupljali brojni insekti i

ptice. Pili su iz njegovih pukotina. Nije bio

savršen ali bio je jako, jako sretan.

Imamo potrebu vjerovati u savršenstvo a

imamo i hrabrosti biti nesavršeni. Živimo u

svijetu u kojemu se savršenost brka sa

pojmovima: prvi, nadmoćni, u centru pažnje,

biti netko i nešto. Onaj tko širi svoje ruke

najčešće nema neku karijeru niti je posebno

uspješan ali nailazi na mnogo ljudi koje

može zagrliti.