1. DOKLE ĆEMO

 

        Sinoć u mehani, društvo je bučno slavilo prijeđeni put.

        Narednoga jutra, put je pod tabanima odmicao, odmicao, ne obećavajući ništa bolje od pješačenja. Grabilo se, najprije krepko i samosvjesno, potom malo manje tako.

        “Dokle ćemo?” pitao je putnik suputnika kad su prevalili preko podneva, i zašli u zrelo popodne.

        “Ja sam mislio da ti znaš,” odgovori suputnik.

        “A ja sam mislio... Jer zato sam te i poveo. Sinoć, u mehani, zvučao si kao da znaš.”

        “Priznajem, iz mene je govorilo vino.”

        “Ah!” razočarano će putnik. “Mislio sam da znaš malo više od mene. Ovako, s tobom, ispadoh udvostručena neznalica. Bilo bi bolje da sam krenuo sam.”

        “Pa i jesi sam,” tajanstveno će suputnik. “Smatraj me svojom sjenkom, koja, ni kriva ni dužna, klipše za tobom - klipše dok ne lipše.”

        “Znam ja takve prišipetlje. Iz moje čuture nećeš piti,” grozio mu se putnik. “Iz mojega džepa nećeš vaditi. Nit si mi rod, niti pomoz Bog.”

        Putnik ubrza korak, nakan ostaviti za sobom beskorisnoga priljepka.

        Tragovi i sati požuriše za njim. Nebo se stade spuštati nad ravnicu, najprije rubovima, potom i sljemenom.

        Poslije izvjesnoga vremena, putnik zastade, okrenu se, i dobaci pitanje, ne provjeravajući ima li još koga iza njegovih leđa:

        “Jesmo li sad stigli?”

        “Zaboravio sam kamo smo se uputili,” oglasi se šaptom suputnik. “Izvjetrilo je iz mene. Pa dobro, možda smo stigli.”

        Putnik, ogorčen, pruži korak put ljubičastoga sutona. No cipele tada, hrome i umorne, odbiše koračati dalje. Zalijepiše se za tlo. Zbunjen, putnik sjede, utone glavom među ramena, pogledom ispod vjeđa. Njegova sjenka spusti se oprezno kraj njega, skupi mu se do nogu, poput ostarjela psa. Šutjelo se.

        “Čim smo prestali hodati, stigli smo,” izjavi netko od njih.

        “Ali ja hodam dalje u mislima,” priznade netko od njih. “Nismo stigli.”

        Pogledaše se, prilično očajni. S njih stadoše u prašinu padati naočale, ključevi, štap, umorna odjeća, novčarke, fotografije obitelji, i sav ostali pribor za preživljavanje. Tako su jedno vrijeme sjedili, kao da ne postoje.

        A onda se u njima pomakne misao da se ipak mora dalje. Ustadoše, odjednom žustro i razgovjetno, i pobrzaše krepkim koracima, ludo sobom razdragani, puni uskličnika. Na vidiku se ukaza mehana. Iz nje je treskalo i bljeskalo.

        Te večeri, za stolom, sve se razjasnilo. Na stolnjaku bijaše nacrtan tloris putovanja. Utvrdio se cilj i put. Putnik se i suputnik pomiriše, i izjaviše da su prava braća, štoviše, blizanci. Vino je u njima rujno klokotalo. Postelja se pod njima pružala u beskraj.

        Narednoga jutra, put je pod tabanima odmicao, odmicao, ne nagovještavajući nešto bolje od pješačenja.

        “Dokle ćemo?” upita jedan od njih poslije izvjesnoga vremena.

       

 

        Zbilja, dokle?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.