91. DOBAR VIC

 

        U selu je, među ostalim čudacima, živio čovjek, koji je sebe smatrao dobrim pričateljem viceva, iako nikada nije stigao ispričati nijednoga. Ljudi su mu odavali priznanje za vlastiti smijeh, mada nisu uspijevali saznati što je smiješno.

        Čovjek je običavao ući u nečiju kuću, ili u krčmu, pa bi tamo zaokupljao ljude pričanjem vica, ili, bolje reći, najavom priče. Prilazio je ljudima na trgu i u parku, čak i na ulici, i najprije bi se nadušio smijati, te nije ni stizao do riječi.

        Suze su mu curkom curile, on ih je brisao i sveudilj govorio:

        “Oprostite... Toliko je smiješno da ne mogu, eto, ne mogu do riječi... A izvrstan vic! Ha, ha! Trenutak, evo sad ću, sad ću...”

        I čovjek nikako da ispriča vic zbog kojega su mu curile suze od smijeha. Mucao je, lomio rečenice, krckao riječi, i opet je sve svršilo sa smijehom. Gledajući ga takva, ljudi bi se postupno zarazili, pa su se i sami počeli smijati. Isprva stidljivo, a potom sve slobodnije i glasnije, dok se nije stiglo do treska i grohota. Udarali su se po butinama, savijali se, teturali, zavijali. Prilazili su im prolaznici, raspitivali se što je toliko smiješno, i saznali da se radi o strahotno, ubitačno dobromu vicu. Malo pomalo, pa bi i njih obuzeo smijeh. Grohotalo se od prijepodneva do poslijepodneva.

        Čovjek bi onda, utaman brišući suze, krenuo dalje, u potragu za novim smijačima.

        “Izvrstan vic, ha”? dobacivao bi na odlasku, šmrcajući.

 

       

        Što fali...?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)