Daleko iza mene, ostali su svi oblici nametnutog postojanja, i sve papirne i umjetne ruže, koje sam na sajmovima života dobivala, vežući za njih uspomene, nadajući se, da će sve to trebati jednom, kad se u smiraju osmjeha, nađem lice u lice, sa Onim kojeg ljubim, zapravo, sa samom sobom u sebi..Taj trenutak je čarobno dotakao opnu moje čudnovate duše, koja začudno, širom otvorenih očiju posmatra Ljubav, koja mi poslije svega, svih iluzija i samoće, pruža jedinu pravu i mirisnu ružu svoga Srca...Ništa više ne postoji, osim te Ljubavi, koja mi se smiješi, iza svih križeva, i sveg trnja kroz kojeg je bosa koračala,obojivši put purpurom vjernosti svoje... I ništa spoznato i ništa poznato,ne zove se kao što se moja Ljubav zove, ljubav, koja, zaljubivši se u tamu, uronivši do dna u okrilje njeno, dolazi po dio tame moje...On je tu..Ne da me rastoči i rastopi u nihilu osuđujuće i samoosuđujće dimenzije života, On je došao, samo da mi pokloni jedinu i živu istinsku ružu Svoga Srca, za koju mišljah, da ne postoji više.. I uvidjeh da zapravo Ja nisam postojala, a On uvijek Jest..Da li da je primim, taj cvijet, eonima čuvan za mene? Ne..Dovoljno je što znam da postoji...Drugi sanjaju,uspavani, san o toj ruži,koju žele dotaknuti..Zar da sama dotičem spoznaju besmrtne ruže postanka? Ne..Ja zamolih Onoga kojeg ljubi duša moja,da krene dalje, i dodirom nježnim svojim, budi zamrle spavače..Ja znam da On postoji, i to mi je dovoljno...