87. CRTEŽ KRAJA

 

        Divni Stranac sjedio je na obali rijeke i nešto crtao u pijesku. Rijeka je iskočila iz korita da bi vidjela. Pomamiše se nijemi stvorovi, kakvi su leptir, glista, i školjka; zamoliše da im se samo sada dodijeli glas za razgovor. I dobiše ga. Pijesak je mirovao, ne tražeći ništa, ne trudeći se saznati što je nacrtano na njegovim leđima.

        “Nacrtao sam kraj predstave”, reče Stranac.

        “Koje predstave”? zalaje riba, rikne glista, vrisne leptir.     

        Stranac pokaže rukom uokolo.

        “Misliš na našu planetu”? jaukne školjka.

        “Ne”, odgovori Stranac, “nego na sve”.

        I pokaže rukom na nebo, od istoka prema zapadu. Zatim doda, malo umorno:

“Sve”.

        Svikolici ušutješe. A onda će netko:

        “A je li kraj već počeo”?

        Stranac kimne, mirno, kao da potvrđuje da je pismo otposlano.

        “Ali mi ne vidimo da je išta počelo”, uzrujano zatrubi maslačkovo sjeme, crv, mahovina, i još sijaset inače-nijemih.

“Gdje se to događa? Taj početak kraja”? urliknu račić.

        “To je počelo kad je sve počelo”, kaza Stranac zagonetno. “I završilo kad je sve završilo. I traje”.

        Opet su svi ušutjeli. Onda se pogledaše i jedni drugima poslaše misao da je bolje više ništa ne pitati. Odložiše glasove, vratiše ih u nečujnost, i svak pođe u svoju kuću – netko u vodu, netko u uzduh, netko u zemlju. Samo je pijesak ostao, osjećajući i dalje na sebi dodir Strančeva prsta. Pijesak je bio bezglasan, ali je umio svjetlucati, ritmom kao da pjeva ili pleše.

        “Drago mi je da ništa ne znam”, zasvjetluca. “Dovoljno mi je da osjećam”.

        “Kako ti zvuči to što osjećaš“? upitat će Stranac.

        “Zvuči mi blaženo. Ništa ljepše nisam osjetio”, svjetlucao je pijesak od zrnca do zrnca. 

        “Ti jedini znaš o čemu se radi”, reče Divni, ucrta još jednu crticu, i ode.     

 

 

        I sad reci, ako si pijesak...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)