Član Safiris

Upisao:

Safiris

OBJAVLJENO:

PROČITANO

331

PUTA

OD 14.01.2018.

Božićna priča

Božićna priča
Prvi poklon, prvi blagdani, prvi osjećaj da nekomu nešto znači.


 

 

 

Otkad se rodio, a bilo je to za Stjepanovo, Štefeka je pratilo nebo, zvijezde i godišnja doba. Nije pravo ni zaplakao, a već je bio predodređen da završi u domu za nezbrinutu djecu. Ponekad je, razmišljajući o svom djetinjstvu, zamišljao da je dijete nekog sretnog para, neke imućne obitelji gdje se barem dvaput tjedno jelo meso. Štefek, prozvan tako od medicinskih sestara, već trideset i petu godinu za redom krpa kartonskim kutijama rupe u svojoj baraci. Svoj dom, koji je pronašao na periferiji Dubrave, od milja je zvao ''golubarnikom''. Jedva da bi stalo pola čovjeka u tu drvenu straćaru. Onako sitan i pogrbljen, Štefek se stiskao iz godine u godinu u isti kutak s istom tugom u očima. Ako je išta mrzio više od svog života onda je to bilo predblagdansko vrijeme. Lutajući ulicama urešenog Zagreba doimalo mu se da je cijeli svijet sretan osim njega. Bez prijatelja, bez budućnosti, u vječitom valceru s gospođom samoćom, Štefek je životario svoj život u stalnoj skitnji, prošenju, i potrazi za tračkom topline kraj ventilacijskih otvora blještavih veletrgovina. Zapiljen u nasmiješene kupce, te obitelji što su neprekidno ulazile i izlazile kroz uglancana vrata, trošio je još jedan dan svojeg čemera. Nekim čudom pronašao je gotovo cijelu cigaretu i s guštom ju pripali. Rijetkost je bila naići na ovako uspješnu lovinu. Volio je osjetiti težinu dima u svojim plućima. Kao da se nadao da će ga jednom taj magloviti uteg povući na vječno dno mizerije koja ga je snašla. Sijeda brada na licu žutila se od duhana. Bio je starac s jedva napunjenih 50godina. Uostalom, nije mu bio ni važan izgled. Ionako mu nikad nitko nije uputio pogled. Možda jednom prigodom kad su ga neki balavci gađali kamenjem dok je zaspao na klupi ogrnut proljetnim povjetarcem. Ni tada nije plakao. Kao da je plač namijenjen tek razmaženoj djeci što pred policama s igračkama žicaju skupe igračke za njihovu sve jaloviju maštu. Štefek nikada nije plakao. Bio je toliko siromašan da je štedio i na suzama. Sve je to nepotrebno rasipanje, a jedini emocionalni luksuz koji si je ovih dana htio priuštiti bila je ogorčenost. Tupi osjećaj što je poput šila probadalo grudi.

Dosadilo mu je bilo gledati sve to raspekmeženo ozračje pred trgovinom, šarenilo boja, bljeskanja lampica, mirisi kuhana vina i hrenovki u žemlji. Glad mu je stiskala želudac na veličinu graška, a on danas nije isprosio ni za zalogaj kruha. Uskočio je u prvi tramvaj pred njim i sjeo na grijani stolac. Naviknut na sebe, naviknut da se ne obazire na nikog, skutrio se i pokušao zaspati. Nije se bojao da će ga itko izbaciti jer se vozi bez karte. Kontrolori su često gledali kroz prste beskućnicima. Ovo je bio jedan od načina preživljavanja. Utopliti se u tramvaju i pregrmjeti noć. Što se više bližio Badnjak to je više bio deprimiran. Ne, ti ukrasi, ta lažna slatkoća, sve mu je to dizalo živac i tjeralo ga iz grada, u osamu, u mrak, u vlastitu sjenu.

Ubrzo je usnuo uljuljan u toplinu i lagano drmusanje tramvaja. Čak je mislio i ispružiti noge na stolac nasuprot sebe. Volio je te nove tramvaje, kao da su poticali društvenost tim rasporedom stolaca. Drjemuckajući o ljetu i friškanju uz neku zagrebačku fontanu nije ni primijetio da je nasuprot njega sjela jedna profinjena gospođa zrelih pedesetih godina s crnom šubarom na glavi.

Gledala ga je netremice; njegovo sićušno tijelo, izborano lice, tamne prste, crne nokte, i na njenom licu nije bilo prezira, nije bilo gađenja, tek val sućuti što je prožimalo njeno tijelo i izbijalo kao blagi odsjaj u njenim očima.

Skupivši hrabrost, trkne ga prstima po ramenu. Štefek se zbunjeno trgne iz sna i prestrašeno pogleda nasuprot sebe. Nije znao je l' sanja, je l' mu se priviđa, je l' se treba maknuti sa stolca, ili da se po prvi put prekriži u životu. Klimne glavom više kao znak upita nego pozdrava. Žena nasuprot njega mu se nasmiješi i uzvrati klimanjem glave.

Štefek je bio sve zbunjeniji. Činilo mu se da gleda najljepšu ženu na svijetu, jer ovo i je bila najljepša žena na svijetu koja mu se obratila, i to mu se nasmiješivši bez podsmijeha, iskreno, neposredno.

Žena pokaže rukom na sebe. Zatim priđe dlanom do uha i napravi gestikulaciju kojom gluhi ljudi daju znak da ne čuju. Isprva Štefek nije razumio što mu gospođa pokazuje, no kad je već po treći put ponovila gestikulaciju bez izgovorene riječi, shvatio je da mu se obraća gluhonijema osoba.

Pokazavši mu na mali patuljasti bor kraj sebe, dala mu je rukom znak da bi trebala pomoć oko nošenja stvari. Bilo je to ludo od nje, nepoznatog čovjeka, beskućnika, moliti za pomoć.

Štefek je kao u nekom polu-hipnotiziranom stanju slijedio korake otmjene gospođe. Zastavši pred nekom starom, dobrostojećom kućom, shvati da su stigli na odredište. Već je mislio ispružit ruku ne bi li užicao malo sitniša za obavljenu uslugu, kadli ga gospođa pozove rukom u kuću.

Nikad u životu nije vidio tako veliku, toplu, urednu i namještenu kuću. Mirisalo je na dom, čistoću, uredan život, bio je to miris koji opija, koji nikada nije doživio.

Žena kao da nije marila za njegovo prljavo rublje, umazane cipele, smrad koji se širio od njega. Ponudi ga sjesti u fotelju, donese mu toploga čaja i stavi poslužavnik s tanjurom prepunim slasnih kolača. Štefeku su od samog prizora rasle zazubice. Gledao je u nježne ruke svog anđela dobročinitelja s neskrivenom zahvalnošću.

Dok se zabavljao mljackajući slasne kolačiće, odjednom se stvori na naslonu kraj njega čista košulja, plava, sive hlače od odijela, i svilena tamnoplava kravata s jednom tankom srebrnom niti prepletenom u njoj. Pogleda ju upitno, a ona mu domahne rukom neka ju opet slijedi.

Otvorivši vrata kupaonice, ponudi mu da uđe u prostoriju koja je bila ulaštena poput bolničke ordinacije. Ručnici uredno složeni s mirisom omekšivača, donje rublje pripremljeno za njega, pribor za brijanje, kada sa pozlaćenim slavinama….nestvarno, sve mu je to bilo nestvarno.

Mlaz vode ga je totalno opustio, čak je bio i zapjevušio. Obrijao se i natopio losionom poslije brijanja. Ovakvu prigodu za kupanjem ni ludilu ne bi propustio.

Izašavši iz kupaonice, onako odjeven, nije mogao samog sebe prepoznati. Čak si je djelovao višim. A odijelo, odijelo mu je stajalo saliveno.

Žena je stajala na dovratku sobe, držeći u ruci knjigu. Prstom je pokazivala na knjigu, pa na sebe. Shvati da je knjiga na engleskom jeziku. Toliko je znao još iz škole. Poveže sliku autorice s likom žene pred sobom. Magdalena, zove se Magdalena. Tako je pisalo ime na knjizi. Spisateljica je. Očito strankinja u ovome gradu. Na komadiću papira, kraj telefonskog postolja, ispiše i on svoje ime: Štef.

Večer je promicala u šutnji punoj razumijevanja. Za sućut ne trebaju rijeći, ona govori dušom.

Magdalena izvadi kutiju s božićnim ukrasima i pruži ju Štefu. Prvo nećkajući se odbije uzeti ukrase. Magdalena ne osvrćući se stade kititi bor. Štef je imao tu čast da postavi zvijezdu na vrh malene jelke.

Mirisao je bor, mirisali su kolači, mirisao je čaj, mirisao je Božić. Sve je odisalo spokojem. Spokojno je i usnuo. Nitko ga nije budio, ni štipanje zime koju je znao trpjeti u svojoj straćari.

Jutro je svanulo i prije no što bi to Štef poželio. Probudilo ga je zveckanje tanjura. Doručak je bio serviran. Za zahvalu oprao je posuđe.

Već se spremao otići kad ga zaustavi Magdalena i objasni mu neka ostane na ručku. Bio je presretan. Čak mu se i okićeni bor činio najljepšim kojeg je ikada vidio.

Poručali su blagdanski ručak, a on je po prvi puta osjetio obiteljski ugođaj blagdana. Nenaviknut na obilno jelo ponovno je zaspao. Probudio se sutradan. Spavao je gotovo cijeli dan. Bilo je Stjepanovo, njegov imendan i rođendan. Na stoliću kraj kauča ležao je veliki paket s mašnom. Pisalo je njegovo ime. Otvorio je poklon i podigao prekrasan zimski kaput, potpuno nov.

Suze su same stale teći. Nije se obazirao na svoju emocionalnu rasipnost. Prvi poklon, prvi blagdani, prvi osjećaj da nekomu nešto znači.

Štef je počeo vjerovati u Božić! Bio je sretan! Sad mu je sve ono blještavilo oko blagdana imalo smisla. Volio je Božić, volio je opet ljude, volio je život!

Da, znam, zanima vas što je bilo dalje. Reći ću vam samo; nakon tog dana dvoje ljudi uživalo je u svakodnevnim razgovorima u tišini. Štef je brzo naučio jezik gluhonijemih, bio je nasmiješen, bio je po prvi puta sretan, i da, jedva je čekao da opet dođu blagdani da zajedno okite bor.

 

 

Kresimir Butkovic

 

 

 

Preuzeto sa http://budan.blog.hr/

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

VJEROVANJA

ZDRAVLJE

BRZI CHAT

  • Član mkrmarmkrmar

    (__)7 (_)7 kavica

    14.01.2019. 09:03h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    14.01.2019. 09:03h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    super, da je knjiga stigla :)

    12.01.2019. 14:11h
  • Član iridairida

    11 000 članova

    12.01.2019. 00:39h
  • Član iridairida

    kasnije ću napraviti članak

    11.01.2019. 18:57h
  • Član iridairida

    stigla knjiga, hvala!

    11.01.2019. 18:56h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    dobra večer :)

    11.01.2019. 18:18h
Cijeli Chat

ZIMA

EZOTERIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info