101. BITI VINO BITI PIJAČ

 

        Bio jedan pjesnik, koji ni o čemu drugomu nije znao pjevati, osim o Divnomu Strancu. Ma o čemu započeo, o kuhinjskim žlicama, o drvenim nanulama, uvijek bi na kraju dodirnuo sandale Divnoga. Bio jedan pjesnik, koji je bio sretan samo kad je pjevao o Divnomu.

        Jednoga dana, u sredini svojih dana, sreo je Jedinu Temu svoje pjesme.

        “Nitko tako ne pjeva o Meni kao ti,” rekao je On. “Reci Mi, što želiš kao nagradu za svoju pjesmu?”

        Pjesnik je požurio zaiskati da mu pjesma bude još ljepša, još bliža Onomu, o komu pjeva.

        Divni se nasmiješio. “To bi se već i samo po sebi dogodilo. Reci mi, stoga, imaš li još neku želju?”

        Pjesnik se zagledao u Njegove oči. Nije mogao izaći iz njih. Nije želio izaći iz njih. Onda je Stranac spustio vjeđe. Pjesnik, našavši se opet na zemlji, tiho reče:

        “Priznajem: u pravoj sam dvoumici. I plašim se da ću na toj oštrici ostati do daljnjega - makar samo malo do daljnjega. Eto, vrlo dobro znam da pjevajući putujem prema Tebi. Vrlo dobro znam da je cilj pjevanja: stopiti se s Tobom, s Najrječitijom Šutnjom. Ali se pitam - što onda? Kad se to zbude - što onda? Što će tada osirotjela pjesma? Tko će onda pjevati o Tebi?”

        “Šališ li se? Nisi valjda ti jedini?”

        “Jesam, znam da jesam. Jedini sam.”

        “Imaš pravo,” nasmiješi se Divni. “Ti si jedini. Kao i Ja.”

        “Oh, Poezijo,” zašapće pjesnik, i malo umre. Oživi da bi upitao:

        “I kad više ne budem ovako umirao - kako ću onda? Kad postanem sama Poezija, Najrječitija Šutnja, Ti sam - što onda? Kad više ne budem gorio od pjesmine ljepote - što onda?”

        Divni se Stranac zagleda u pjesnikove oči da više iz njih ne izađe.

        “Onda nema onda.”

 

 

       Biti vino, ili pijač, pitanje je sad.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.