28. BILA JEDNA ŠUMA

 

        Bila jedna šuma, koja je rasla naglavce - krošnjom prema zemlji, a s korijenjem prema oblacima. Bila je to šuma mnogih zaboravljenih mirisa i boja, i mnogih izumrlih leptira.

        “Raste naopako,” rekoše ostale šume.

        “Sve su šume nekada rasle odozgor prema dolje - od neba ka zemlji,” odgovarala je ta šuma. “Ne bi se smjelo reći da je to naopako. To je samo drukčija vrst prirodnosti.”

        “Kakva je to prirodnost bez dodira sa zemljom?” javiše se korijeni, duboki i plitki. “Objasni, čime se hrani tvoj korijen?”

        “Moj se korijen hrani svjetlošću, i vrlo je čvrsto s njom spleten. Pije oblakovu rosu, kupa se u njoj, uriven je u nju...”

        Šume su negodujući zašumile.

        “Ne vjerujemo da je to moguće,” kazaše. “Što te drži da ne padneš?’

        “Vjera da je to moj prirodni položaj,” odgovorila je strmoglava šuma.

 

        Stade ih šapat, grozničav dogovor što reći. Napokon se složiše oko izvjesnoga pravokutnog dokaza:

        “Odakle tebi jednoj takva vjera, naočigled svih nas, koje rastemo odozdo prema gore?” upitaše oprezno, lukavo, kako bi ju naveli na krivoslovlje. Ali strmoglavica spremno uzvrati:

        “Odakle mi? Pa ja potječem iz toga plemena i vremena, kada su svi tako vjerovali.”

        Šume su tada olujno zašumile na uzbunu. Ta jedna ih je uzrujala. Ugrozila. Naposljetku, razbjesnila. Što se potom dogodilo, znamo iz evanđeoskoga dijela Dobre Knjige.

        Možda se to i ne bi dogodilo, da njihova vjera u njihovu vlastitu prirodu nije bila tako slabunjava.

 

 

        Slabi se osvećuju jakima zbog svoje slabosti. I zbog toga što jaki i nehotice izvanjštuju i na sebe privlače tu potajnu slabotinjsku samomržnju.

 

   

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.