18. BILA JEDNA STAZA

 

        Bila jedna staza, kojom još nitko nije išao. Ne malotko - nitko. Tako kažu. To svakomu spuste u sluh kod rođenja. Ne samo nekima - svima. I onda još kažu: “Ako si ovo čuo, onda si izabran da je tražiš i nađeš.”

        O toj je stazi jedna mala, nemirna djevojčica govorila roditeljima svakoga dana:

        “Ja znam gdje je jedna jako lijepa staza. Ona vodi u jedno jako lijepo mjesto. Ja bih tamo. Idemo li?”

        “Sutra ćemo,” odgovarala je mama, misleći da će djevojčica sutra zaboraviti na stazu. Ali sutra bi se ponovilo isto. Djevojčica je postajala sve nestrpljivija.

        Ona je za čelom imala tu stazu, vidjela ju je, ali nije znala kako do nje doći. Uistinu, ta se staza i nije mogla nigdje drugdje naći, nego za čelom.

        Otac je bio strastven šetač. Obišao je sve šume i livade u okolici. On je naprosto volio šetati - pružati korak, osjećati susret tabana i zemlje, slušati zvuk toga dodira. Volio je osjećati koračnicu mišića ispod kože. Nije mu bilo do nenađene staze - svaka je valjala hodu, ako je hod bio krepak.

        Katkada je vodio djevojčicu u šetnju. Ona bi zakovrtala na sve strane, nestrpljivo gunđajući: “Ma nije to ona staza...”

        I tako je to trajalo, dok otac i majka nisu prešli u nevidljivu sobu u istoj kući. Djevojčica je onda donijela u vidljivi dio kuće još jednu djevojčicu, posve malenu. Malena je brzo rasla i napustila kuću. Nju nisu zanimale šetnje.

        Djevojčica, uskoro već u tijelu starice, i dalje je željela otići stazom, kojom još nitko nije išao. Noge ju više nisu nosile, glava joj više nije udomljavala suvisle misli. Tanjile su se kao umorno tkanje. Tkanina se vraćala u konac, konac u pređu, pređa u pramenje, a pramenje je bivalo pometeno i rasijano nenamjernim vjetrom. Zbog toga djevojčicu smjestiše u starački dom.

        Zbog kostobolje, zbog žilobolje, zbog glavobolje, vozili su ju kolicima u šetnju. Gunđala je sebi u bradu:

        “Ne, nije to... nije to...” 

 

        Staza to više nije mogla podnijeti. Požurila joj je ususret. Našla joj se ispod uvelih nogu. I potrčala. Trčala je ispod tih nogu, kojima nitko drugi nikada nije koračao, osim male, nemirne djevojčice.

        “To je!” kliknula je. “Da, to je!”

        Djevojčica? Staza?

 

       

        Razaznati lijevo od desnoga, i muško od ženskoga, i vidljivo od nevidljivoga, počesto baš puki promašaj jest.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.