94. BILA JEDNA PAHULJA

 

        Bila jedna pahulja snijega - od oblaka do zemlje jedna povijest sna.

        “Ja sam pahulja, ja sam samo i jedino pahulja,” govorila je sporo padajući. “Ja imam svoj krsni list, svoj osmerokutni pečat!”

        Vjetar joj se rugao.

        “Takvih se djetinjastih pobuna sit naslušam svake zime.”

        “Ja imam svoj krsni list, svoj osmerokutni pečat! Oni su meni dodijeljeni kao neponovljiv znak posebnosti,” nastavljala je buntovnica. “Zašto bih ja pristala na osakaćenje svoje savršene geometrije, ma kolik joj bio vijek trajanja?”

        “Traje od oblaka do tla,” zviždio je vjetar. “Tolika je i tvoja posebnost.”

        “Neka traje baš toliko,” uzvrati pahuljica u tihu zanosu. 

        Vjetar ju zavitla nad bijelom dolinom, s milijunima njoj sličnih. 

        “Gledaj tamo dolje,” zahuji. “To je tvoja budućnost.”

        Ali pahulja nije gledala u dolinu. Šaputala je u uho vjetru:

        “Sadašnjost je sve što imam! A ti to ne razumiješ, jer ti si svakoga časa netko drugi.”

        “Uskoro ćeš i ti biti nešto drugo,” zareži vjetar. “Ovako si prilično nesnosna.”

        “Ja ovo svoje ne mijenjam ni za što - ni za gore, ni za dolje.”

        Sunce proviri kroz oblak, privučeno neizgovorenom riječju “vječnost.”

        ”Ovo moje kratko je i jako. To je moj život. Moje ja. Ja ga nikomu ne dam, vjetre. A gle, ostalo mi je još dva, tri pedlja do zemlje.”

        “Bit ćeš ti uskoro nešto drugo i bezimeno,” osvetoljubivo će vjetar. “Ostat ćeš ti bez te tvoje osmerokutne oholosti. Onda ću te upitati sjećaš li se ovoga našega razgovora između oblaka i zemlje. I ti ćeš mi, kao i sve druge, odgovoriti da si bila mlada i glupava.”

        “Tko god ti tako nešto kaže, to neću biti ja,” odgovori pahuljica, već palac nad tlom.

        “Nego tko?” posprdno će vjetar.

        “Snijeg.”

         

 

       Je li riječ “tišina” starija od tišine?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 2.