106. BAJKA O MREŠKICI I SMJEŠKICI

 

        Bila jedna mala mreška, mreškica.

        Bila jedna mala smješka, smješkica.

        Krenula je mala mreška nenamreškanom vodom jezera, krenula u lov na nekoga od svoga roda.

        “Hej ti moje, gdje si, gdje si”? mreškala je mreška niz zeleno, niz spokoj-srebreno, ali sve što je srela bijaše ona sama.

Krenula je mala smješka po ozbiljnim licima, u potrazi za srodnom smješkicom. Sitno zvala, tiho dozivala, ali samo je ona bila svoj susret s drugima.

        Visok je promišljaj htio da jednoj bude dana voda, a drugoj lice čovjeka. Prešle su svaka preko svoga polja plesno, lagano, tek s malo žaobe što je otkvačenost od važnoga razloga tako ugrožena, izumiruća pojava.

        I ne dogodi se bajkoslovni, čarolijski zaokret u besmrtnost. Nestadoše, njih dvije nestadoše – što pod kožom vode, što pod kožom lica, kao čista, bezrazložna zabuna. Popije, dakle, voda drobnu mrešku, mreškicu, i lice čovjeka sitnu smješku, smješkicu. I kao da nikad nije bilo toga malenoga, slatkog slučaja, što je časom prozujao bez traga niz glatki obraz vremena.

 

Ali kad je obzor planuo u sva četri blijeska, i zemlja kad se oglasila u sva četri treska... eh, onda negdje ispod ljudske kože, nepredviđeno, od nikoga ni naslućeno, javio se odgođeni smak svijeta, progovorio dogođeni spas čovječanstva. Bezrazložno.

 

 

        Nema toga glomaznoga ključa, koga neće nadigrati sitan ključićev zubac.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)