79. BAJKA O DVA DAHA

 

        Bila su dva daha na svijetu, koja su se tražila.

Letjeli su jedan drugomu ususret, zaboravljajući tko im je roditelj, u čijim su plućima rodjeni, na čija su usta i nosnice izdahnuti. Letjeli su zaboravljajući iz kojega kraja svijeta dolaze, s kojega kopna, iz kojega grada. Dva daha bez državljanstva. Imali su samo jedno znanje: da onaj drugi postoji. Imali su samo jednu želju: da se svežu jedan s drugim, i zaustave svijet.

A kad se to jednoga dana dogodilo, kad su dotaknuli jedan drugoga, prepoznali se, svijet se doista zaustavio. Stajao je uokolo kao staklena kugla, u kojoj jedino trepti i magli se jedan dah s dva svoja putna traga.

Trepet se ubrza, prevede sebe u glas, koji onda izađe na čujna vrata, i objavi:

“Ovo što se dogodilo, dogodilo se zato, što u vama nije bilo nikakvih drugih želja, osim želje jednoga za drugim”.

Dahovima je to bilo prirodno. Njihovo znanje jednoga o drugomu, bilo je dokaz njihova postojanja.

“Znam da postojiš, ergo i ja postojim”, tako su znali.

“Prije nego što se kugla opet zavrti, dužan sam vam reći komu ste pripadali”, otkucavao je dalje glas. “To vam treba znati da biste sebe do kraja upoznali. Dakle, pripadali ste dvama smrtnim neprijateljima. Teško će se naći dva čovjeka u većemu raskoraku, nego što su bili vaši odašiljatelji. Malo tko se tako zdušno mrzio kao oni. Malo tko je mislio oprečnije, postupao različnije, volio nesličnije. I nitko osim mene nije mogao ni zamisliti da će se ikad išta od te dvojice sresti i zavoljeti”.

Glas se spuštao u tišinu, treptaji su jenjali. On je svoj posao očito obavio.

“Sada, kad to znate, možda biste se htjeli razdvojiti”? ponudi jedva čujno.

U odgovor, dahovi se omotaše jedan oko drugoga, kao dva kraja svilene marame oko istog vrata.

 

Tiha žudnja svil svilila, jednog dana dosvilila.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)