Automobili

Auto naš nasušni, tako bih mogla započeti današnju priču. Čini se tako normalnim shvaćati automobil kao potrebu, da one kojima je automobil statusni simbol i demonstracija luksuza postaju najpoželjniji primjer ostalima čemu trebaju težiti i kamo treba stići. Na stranu što si ni danas puno ljudi ne može priuštiti auto iako na drugoj strani neke obitelju imaju automobila koliko i članova obitelji, bilo je i vrijeme kad su samo rijetki imali taj luksuz.

Na samom pragu 60-tih, samo 15 godina nakon završetka II svjetskog rata  osobni automobil je još bio rijetkost i doista je značio luksuz koji si je malotko mogao priuštiti. Bila sam malo, uporno i dosadno derište. Tih dana su nas plašili pričama o crnim ljudima u crnim limuzinama koji obilaze sela i otimaju (kradu) malu djecu. Baka i djed su od nas bili udaljeni nekih 14 km i kadgod bi tata i mama išli tamo, makar i poslom, dosađivala sam im da povedu i mene. Njihovi izgovori da sam mala, da će me boljeti noge, pa će me morati nositi nisu prolazili kod mene. Dosđivala bih sve dok me ne povedu.

Autobusa tada nije bilo., išli smo pješice i već na na kraju prvog kilometra je počinjalo moje cviljenje u stilu „ne mogu, bole me noge, tata nosi me“ i sl. Bili smo sretni ako je naišla kakva konjska, pa čak i spora volovska zaprega i ako bi nas dobrostivi vlasnik poveo bar komad puta, da nam se noge odmore.

Jedanput je naišao rashodovani vojni kamion i pokupio nas i vozio nas do same bakine kuće. Svijet mi je sa visokog sjedišta iz mamina krrila izgledao veličanstveno. To je bila moja prva vožnja na četiri kotača na motorni pogon.