Ateist susreće Boga

Šeće ateist šumom. I divi se.

– Kakva divna stabla!
– Kakve snažne rijeke!
– Kakve prekrasne životinje!
Dok tako šeće uz rijeku, začuje šuškanje u grmlju iza sebe. Okrene se i ugleda grizlija od tri metra kako ga napada. Potrči najbrže što može puteljkom. Pogleda preko ramena, medvjed mu se sve više približava. Ponovno pogleda preko ramena, a medvjed još bliže. Spotakne se i padne. Počne se pridizati i ugleda medvjeda kako se nadvio nad njega i podiže desnu šapu da ga svlada.
U tom trenu ateist procvili “O, moj Bože!”
Vrijeme se zaustavi. Medvjed zastane na mjestu. Šuma umukne. Obasja ga snažna svjetlost, a s nebesa se začuje glas:
– Negiraš moje postojanje svih ovih godina, učiš druge da ne postojim, a stvaranje života pripisuješ kozmičkoj slučajnosti. Očekuješ li da ti pomognem iz ove nevolje? Trebam li te smatrati vjernikom?
Ateist pogleda ravno u svjetlost.
– Bilo bi licemjerno odjednom od Tebe tražiti da me tretiraš kao kršćanina, no možda bi mogao medvjeda učiniti vjernikom?
– Dobro, reče glas.
Svjetlo se ugasi. Šumom ožive glasovi. A medvjed spusti svoju desnu šapu, sklopi obje zajedno, pogne glavu i kaže:
– Gospodine, blagoslovi ove darove koje cu primiti od tvog obilja po Kristu, našemu Gospodinu. Amen.