49. TABANI I GLAVA

 

        “Kaži mi bilo što”, reče jedan čovjek put neba.

        Ležao je u travi, i nehotice osluškujući vrvež oko sebe: kakve tu sve traju nesreće, zlobe, ratovi, bjegovi, pohlepe, zadovoljstva, strahovi. Svjesno je tada okrenuo uho od zemlje, i rekao put neba odlučno, kao da se oprašta od svih drugih želja:

        “Kaži mi nešto, bilo što”.

        Učini mu se da čuje bruj jedne mukle, zelenosmeđe riječi:

        “Zemlja”.

        “Uh”, viknu čovjek u sebi, “kakav odgovor! Od zemlje se bezuspješno liječim, i zbog nje se nebu obraćam”!

        Okrene uho put okolnoga vrveža, i ponovi:

        “Kaži mi ti nešto, bilo što”.

        Učini mu se da čuje vrlo plavu riječ obližnjega zvončića:

        “Nebo”.

       Čovjek se nasmije, ustane, i uputi se s te dvije riječi prašnom cestom, nogama, dok mu je misao letjela u modrini, s oblacima. Cijeloga je života pokušavao utvrditi gdje ga ima više: u hodu, ili u letu.

 

Kad se iselio iz tijela, i dok još nije uljeznuo u novo tijelo, znao je, i znao je da zna oduvijek. Između toga “kad” i “dok” on je bio savršen, i saznanje mu nije ni trebalo.

 

 

Gdje su sinji komentari sada, kad ih baš trebamo?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)