Dok neverbalni oblici komunikacije imaju svoju spontanost, pa čak i kad ih naučimo, mogu djelovati iskrenije, dotle su verbalni oblici pod većom provjerom, bolje kontrolirani i čine se manje iskreni. Poseban je problem kad se neverbalno i verbalno ponašanje dovede u raskorak. Vjerujemo neverbalnom ponašanju, ali se ipak pitamo odakle ta razlika. Je li riječ o manipulaciji? Ili o nečem drugom?

   Zbog toga što je neverbalno ponašanje važnije i iskrenije, ne treba zanemariti verbalno. Ni jedno od dva ponašanja ne treba isključiti. U komuniciranju treba zapravo dobiti od sugovornika povratnu informaciju i osvjedočiti se o tome koji je oblik komunikacije razvijeniji, a koji treba razvijati. Pritom se podrazumijeva da su istog predznaka i usklađeni. To nije samo pitanje iskrenosti, karaktera i zrelosti, to je pitanje i psihičkog zdravlja. Možda je teško sačuvati svoje zdravlje i vlastiti integritet ako dugotrajno dovodimo u raskorak verbalno i neverbalno ponašanje.