A onda dolazimo do razmjene poruka. Jedan te isti sadržaj možemo izraziti na mnogo različitih načina. Čak i “Dobar dan!” može zvučati sasvimrazličito ako ga izgovorimo grubo ilinježno, kao učitelj ili brižna teta, kao veselo dijete ili mali buntovnik, kao šalterski radnik ili prestrašeno dijete. Svaka će poruka imati drugo značenje iako je izgovoren isti tekst.

Nekad pak govorimo dvosmisleno. Ako rugajući se kažemo:”Al\' si pametan!”, način na koji smo to rekli potpuno će poništiti sadržaj riječi. Dakle, način na koji nešto kažemo pretvorit će našu poruku u poziv na bliskost ili poziv na nekonstruktivnost.

 

Ako nama važan stranac radi nešto što po nama nije u redu, npr. zaboravi dio važnog dogovora, kako ćemo reagirati? Provjeriti ćemo zašto jre to tako, podsjetiti ga i obrazložiti zašto ga podsjećamo. A ako to učine naši najbliži? Reagirat ćemo na prvu loptu. Nekad ćemo optužiti prije provjere, nekad kritizirati, nekad generalizirati. Rečenicu: “Pa ti uvijek nešto zabrljaš!” nikad nećemo reći važnom strancu, no nekom svom bliskom hoćemo.

Zašto ljudi kritiziraju svoje najbliže iako ih vole? Vjeruju da će oni tako postati još bolji, da će im ukazivanjem na pogreške osvijestiti mogućnost promjene.

 

A kako vi reagirate kad vas kritiziraju? Ako se bojite osobe koja kritizira, povući ćete se i paziti da isto ne ponovite, ne zato što to želite i prihvaćate da je promjena nešto dobro, već da izbjegnete kaznu. Ako pak nema straha, pokušat ćemo obraniti svoju poziciju iako baš i nismo sigurni da je ispravna. Braneći je, uverit ćemo u nju i sami sebe. Tako kritiziranje prije konzervira početno stanje nego što ga mijenja na bolje.

 

Ako važan stranac učini nešto dobro i lijepo, izrazit ćemo svoje divljenje komplimentom koji ima mjeru i koji je realan. Kad su pak u pitanju naši najbliži, znamo se prenemagati, davati grandiozne pohvale koje više nemaju nikakvog smisla. Npr.: “Nitko ne zna ili ne može bolje od tebe!” Često izmišljamo i nevjerojatna pokrića za ono što učine naši najbliži. Tada postajemo nekonstruktivni iako želimo biti podrška. A iskrena podrška i njegovanje su puno više u bodrenju i hrabrenju ljudi da nauče sami činiti potrebno i brinuti o sebi nego u tome da činimo za njih.

 

Kako vi reagirate kad vas netko prezaštićuje kao da ste beba, provjerava jeste li se toplo obukli, jeste li jeli ili vam govori što trebate učiniti? To u nama izazove prepuštanje u kojem prestajemo misliti ili bunt kojim želimo pokazati da nismo maloumni.

Buntovno ponašanje obično ne pokazujemo pred važnim strancima. Prije ćemo se ohladiti, promisliti i odabrati neku konstruktivniju varijantu. No, pred najbližima će nam izletiti: ”Što te briga! Ne zanima me! To je tvoj problem!” i slične rafalne paljbe. A kad nama netko odbrusi, kako reagiramo? Obično vratimo lopticu i eto svađe. Tako sigurno nećemo razriješiti ni jedan konflikt.

 

Bliskost ne podnosi ni neprestano slaganje i bezinicijativnost, pretjeranu adaptaciju na tuđe zahtjeve, opravdanje i povlačenje. Poslušnost bez osobnog stava uparavo je iritantna.

Umjesto kritiziranja, prezaštićivanja, buntovnog ponašanja i pretjerane poslušnosti, možemo iskazati realnu kritiku i podršku, izraziti svoje emocije bez okrivljanja drugih za naše doživljaje i razmijeniti informacije a da ih na miješamo s emocijama i procjenama. Takvi konstruktivni oblici razmjene postupno će istisnuti potrebu za “psihološkim igrama” i manipulacijom. Učinit će naše odnose bližima, otvoriti na s pred dragim osobama i otkriti puninu međuljudskih odnosa.

 

Naravno, sve navedeno moguće je naučiti i u odrasloj dobi. Akjo do sada nismo imali priliku spontano upiti ili razviti te repertuare ponašanja, još nije kasno uložiti energiju. Za učenje i promjenu ponašanja posebno smo spremni i motivirani kad volimo i kad nam je stalo do kvalitete odnosa s voljenom osobom. No, ako nije tako, naši će nas skriveni motivi hendikepirati na svakom koraku. Zato je nužno najprije sebe iskreno zapitati: “Da li mi je do onih koje sam proglasio najbližima stvarno stalo?” Ako nije, bliskost ćemo nesvjesno izbjegavati kao i svi oni koji je se boje zbog svojih vjerovanja. 

 

Vesna Špalj, prof.