Postoji interesantan fenomen u interakciji dva insana(čovjeka). Vozimo se autom kroz grad, idemo do benzinske jer smo na rezervi. Mater, otac i ja nanijetili smo ici u Banja Luku, usput kupimo još jednu osobu.

I kreće situacija. Mater vozi, a babo navigira. "Skreni desno, što nisi išla ovim putem, trebala si ići pravo". Vidim da ženu totalno buni, ne pomaže joj. Ali ona šuti i pokušava ići putem kojim je naumila. Osjećam da babo ne može da podnese situaciju u kojoj on nema kontrolu nad vozilom u kojem se nalazi. Kiša lije kao iz kabla, kišobrani, ljudi, kabanice, čizme i popratni sadržaj. Prolazimo pored gimnazije i sa naše desne strane hodaju djeca koja ili idu ili se vraćaju iz škole.

Primjećujem da mater ne pazi na lokve pored trotoara koje doslovno kupaju ljude sa naše desne strane. Rekoh joj: "Mater uspori malo pored lokvi, kupaš ljude sa desne strane". I to je valjda bila kap koja je prelila čašu ovog već ranijeg babinog navigiranja. Veli meni mater: "Ma hajde šta me briga, bitno je da ja pazim svoju stranu da ne udarim u autu".

Shvatio sam da u autu nema ni gram zdravog razuma, tu svak piči svoj film. Eh sad se kontam, što sam ja uopšte rekao bilo šta? Da li sam se ja suosjećao sa djecom ili sam uradio isto ono što i moj otac (na što sam se grozio)? Biće da se radi o igri autoriteta, kojeg ja nemam kod matere, a niti sam ga kad htio imati na takav način.