Dugo ju je promatrao

u šetnjama parkom.

Pogledom ju skidao,

poljupce joj slao.

 

Vrebao je priliku

kako joj prići,

a ona, kao da on ne postoji

ni pogled nije htjela podići.

 

Noćima je sanjao

o zvjezdama u njenim očima,

u snu je nježno grlio

obasipao ju poljupcima.

 

Jednog dana je odlučio,

ohrabriti će se i prići,

samo ne zna kako će

niz stepenice sići.

 

Godine su, naime,

uzele maha,

snaga iz tijela nestaje,

sve češće ostaje bez daha.

 

A ipak, srce jače zalupa

kad ona pokraj njega prođe,

i sav se trese, i drhti,

čekajući da ona dođe.

 

Sada će opet,

kao i svakog dana

prošetati pokraj njega

sva ulickana.

 

A on će ovaj puta

hrabro joj pristupiti

pa će se ruku pod ruku

u Starački dom zajedno uputiti.