Znaš li, voljena, koliko je od čekanja postala tanka i prozirna kupola u kojoj je moja zarobljena duša eonima čekala naš zagrljaj? Ah..zarobili me ratnici obzira i brige nepreglednih horizonata, sve u želji, da sačuvaju mene od tebe, da onemoguće moje uranjanje u tvoje oči duboke, oči, koje sam gledala svaki puta, prije nego bi me ponovo vratili u tvrđavu tijela..Osjećaš li , kao i ja, blizinu našeg susreta, čuješ li kako te moja duša zove kroz beskraj, jer zna da se u tijelo vratiti neće, kad upozna slobodu duše tvoje, tvoj ljubičasti plamen,tvoje krijesnice u očima, koje će mi svijetliti u tami? Nećemo se mimoići ovaj puta, zapravo..Nikad ni nismo bili razdvojeni, jer naša diša je jedna i jedina u Jednome..Ja sam tvoje sunčano obzorje, ti si moja Luna, koja bez sunca ne postoji...Ni jedna dimenzija nas zarobiti više ne može..Čuvam za tebe malenu nježnu ružu srca, koja je postala ikona našeg dotaknuća..Davno sam ti je obećala dati..Već je suha, ali tako je prelijepa i živa od moje ljubavi..Sićušna je, ali se ne da vremenu..I nije umjetna..To je ruža naših eona koji su se iza nas složili u kulu bez ulaza i vrata..Kroz pijesak pustinjski i vjetrove nebeske, ta ruža je putovala, i opstala, da bi sad ponovo došla u tvoje ruke..To je moje maleno srce, koje čeka otkucaj tvoga baršunastog i nježnog, velikog srca..